Kako smo septembar mesec posvetili kolekciji tekstova coming of age serija mahom strane produkcije, red je da se osvrnemo i na domaći televizijski program slične tematike. Ovaj tekst ne pripada Back to school fascikli iz prostog razloga što su junaci koje ćemo sada posmatrati odavno završili sa školovanjem. Reč je o ljudima u tridesetim koji se mnogo teže odlučuju na samostalan život, prvenstveno iz finansijskih razloga zbog kojih se javljaju egzistencijalni strahovi, ali i zbog sve učestalijeg mišljenja da nisu dorasli svetu odraslih i sposobni da preuzmu veće odgovornosti.

Serija Jutro će promeniti sve premijerno emitovana 2018. godine, upravo je priča o društveno i emocionalno nestalnim tridesetogodišnjacima današnjice, milenijalcima, sa kojima se veliki deo gledalaca lako poistovetio, te je stekla nekomercijalnu ali ipak vidljivu popularnost. Iako je serija naizgled pesimistična, neretko je porede sa kultnom serijom Grlom u jagode iz 1975. godine Srđana Karanovića (koscenarista Rajko Grlić). Kako se u istom gradu, u različitim režimima tridesetogodišnjaci iz dve različite generacije bore sa sličnim problemima?

Izgubljeni, traže pravu adresu – preuzeto sa google search

Obe serije se bave mladima i njihovim problemima koje dolaze sazrevanjem, međutim znatna razlika u okolnostima u kojima odrastaju različitie generacije (drugačiji politički i ekonomski sistem, način poimanja slobode i privatnosti, drugačije mogućnosti koje mladi imaju) ustvari određuje da li će junaci ovog ili onog vremena biti manje ili više nesrećni. Jedno je jasno, sreća se ne podrazumeva, ali traganje za njom donosi makar blagi optimizam.

„Nisam više bio dete ali još uvek ni čovek“ Bane Bumbar u seriji Grlom u jagode

U seriji Jutro će promeniti sve životi glavnih junaka – Saše, Filipa, Anđele i Ljube ( Isidora Simijonović, Nikola Rakočević, Jovana Stojiljković, Andrija Kuzmanović) su prikazani kroz godinu dana, tokom kojih se dešavaju mikropromene, od jutra do jutra, što je postignuto više prikazivanjem stanja emocija negoli promenom u samoj radnji. Sa druge strane, serija Grlom u jagode prati niz godina (1960 – 1969) jedne družine predvođene Banetom Bumbarom (Branko Cvejić). Obuhvaćene su sve etape odrastanja, od polaska u srednju školu, odabira fakulteta pa sve do izbora bračnog partnera i samog venčanja nakon čega se konačno, prema rečima njegovih roditelja, postaje ČOVEK. Upravo tu reč, koja se iz epizode u epizodu sve češće spominje kao smisao života i njegov krajnji cilj, Bumbar je definisao formulom:

„A ja sam jedva čekao da završim fakultet, kupim auto, zaposlim se, nađem stan, oženim i konačno postanem čovek.“

Pod tim pojmom sveden je i tako kompleksan pojam sreće i spokoja. Naizgled, nekad je bilo jednostavno definisati sebe jer je bilo dovoljno čekirati već određene stavke koje je društvo odredilo kao merilo jedinog ispravnog načina života. Problem je ukoliko se, kao Bumbar i drugovi, sa datim normama ne slažete, to neslaganje potiskujete, a ostale mogućnosti su nepoznate.

Međutim, danas ček lista se znatno proširila, sloboda izbora je naizgled beskrajna, svako ovaploćuje neke svoje principe, a očekivanja ostaju ista. Razapeti smo između starih normi koje se i dalje podrazumevaju, ali ne i po svaku cenu, i broja mogućnosti koji je sve veći ali utoliko i teže izabrati onu pravu. Pa tako junaci Jutra dugo lutaju tražeći odgovarajuću definiciju, ne znajući na čemu se zaustaviti. Anđela izlazi iz duge veze i preispituje svoju seksualnost, Filip napušta perspektivan i dobro plaćen posao u Americi i vraća se u Srbiju, Saša je odavno napustila studije, dok Ljuba očinstvo deli sa partnerom njegove devojke…

Ovakve odluke su rezultat izbegavanja zastarelih normi koje definišu čoveka, a koje je propisala generacija roditelja Baneta Bumbara. Junacima Jutra je jasno da ih puko ispunjavanje tih zadatakaka neće usrećiti, međutim s obzirom na njhove odluke postavlja se pitanje: Šta oni zapravo hoće?

„Možda prvo treba reći hop pa onda skočiti. Možda su nas pogrešno učili.“ Bane Bumbar

Banetov bunt – preuzeto sa google search

Upravo zbog ispunjavanja svih društvenih normi, komprmisi u svakom životnom planu, emotivnom ili poslovnom, su kod prethodnih generacija bili ogromni i neizbežni dok danas… Tako imamo sa jedne strane junake serije Grlom u jagode koji su, u želji da što pre postanu ljudi, srljali u brakove i odnose, kako bi im zbog neminovnog emotivnog pucanja desetak godina kasnije iste te jagode ostale u grlu, što je na gorak i ciničan način prikazano u istoimenom filmu.

Danas, kao što rekoh, kompromisa zbog velikog broja mogućnosti nema u toj meri i obimu, pa se ne može ni očekivati uspostavljanje ikakve stabilne i dublje veze sa bilo čim. Zato Filip napušta tek dobijen posao jer se ne miri sa činjenicom da je profit mnogo bitniji od smislenosti samog projekta, Anđela raskida dugogodišnju vezu, jer nije spremna na odgovornost, dok Ljuba ne može da ostvari dublji odnos sa partnerkama.

Svi oni žive u strahu od propuštenih prilika i boljih opcija (F.O.M.O. / F.O.B.O.). Strah, tako tipičan za današnje generacije, zbog kog sve češće menjamo odluke jer nas bezbroj opcija primorava da se zapitamo da li je ova koju smo izabrali dobra ili ima i boljih, a ukoliko smo i zadovoljni izborom da li smo slučajno nešto propustili.

Propuštanje prilika – preuzeto sa google search

„Mislio sam da se u svet odraslih može ući i peške i automobilom. Naravno, želeo sam ovo drugo.“ Bane Bumbar

Bane je jurio ka odraslom svetu jer je istinski verovao u budućnost, baš kao i svi njegovi drugovi. Međutim već u samom pripovedanju naratora koji je u seriji smešten 10-ak godina kasnije u odnosu na aktere događaja koje gledamo, oseća se blagi cinizam prema svim njegovim mladalačkim odlukama i nadanjima, a koji je u filmu itekako opravdan.

Junaci našeg doba su ipak naučili lekciju te svakom optimizmu prilaze sa rezervom. Zato i sam naziv serije Jutro će promeniti sve svaki put izgovaramo sa upitnim tonom, a naslovnu pesmu koja stihom Jutro sve promeniti neće negira naziv serije, držimo kao podsetnik ukoliko se slučajno zanesemo. Kontradiktornost kroz muziku koja negira situaciju i osećanja kroz koja likovi prolaze podvlačenje je teze da junaci zavaravaju sebe, a onda i sve ostale.

Znatna razlika u perspektivama ove dve generacije itekako je pod uticajem okolnosti pod kojima su odrastali. Šezdesete su bile doba posleratne nade. Smatralo se da će privatni životi pojedinaca jednako napredovati ukoliko slede korake kojima će doprineti razvoju zemlje. Deca ’90-ih, izgubivši tu zemlju, vrlo rado napuštaju onaj deo koji je od nje ostao, nemajući nikakvu šansu za makar naivnim, dečijim optimizmom koji su predhodne generacije iskusile.

„Lozinka je: MORAMO USPETI“