Iako je prvi ozbiljniji korak u kreiranju novog kvalitetnog televizijskog sadržaja napravljen u Hrvatskoj (Novine), Srbija se sada bez sumnje može pohvaliti da je u nečemu zaista lider u regionu. Ekspanzija serija kojoj svedočimo u poslednjih pet-šest godina predstavlja fenomen vredan promišljanja, kako sa aspekte proizvodnje, tako i estetike. Kao da su preko noći naši autori shvatili da serije ne moraju izgledati onako kako nas je na to domaća televizija navikla, već da se može uraditi nešto po modelima koji funkcionišu na globalnom nivou, a to otkrovenje poklopilo se sa pogodnostima tržišta, konkurencijom među TV provajderima.

Tako se pojavio sijaset serija koje se u većoj ili manjoj meri baziraju na zapletu kriminalističnog žanra, u koji se ranije naši filmski i TV stvaraoci gotovo nisu ni upuštali. Zbog nedovoljno razvijene tradicije na koju bi se moglo osloniti, autori novih serija su ipak pipali u mraku, a kao glavni problem, pored nedovoljnog poznavanja žanra, javilo se pitanje kontekstualizacije radnje u naše okruženje, pa smo tako često dobijali nekoherentnu celinu: krimić koji pati od one prepoznatljive raspričanosti uz kafu ili čašicu rakije ili odviše melodramskih razrešenja.

Ipak, logika po kojoj kvantitet rađa kvalitet pokazuje se u ovom slučaju kao tačna: nove serije, poput Tajkuna ili Državnog službenika, vrlo dobro su i napisane i snimljene, a sa najnovijom serijom Kljun konačno smo dobili i čistokrvni krimić u kome možemo uživati bez rezerve i koji možemo pohvaliti kao delo za sebe, a ne da time iskazujemo podršku jednom trendu u povoju. Iako je očigledan uticaj skandinavskih krimi serija, pre svega Mosta (ne samo po melanholičnoj atmosferi, već i glavnoj junakinji i smeštanju radnje oko granice dve države), prevođenje u naš milje izvedeno je odlično, pa se ne stiče utisak da se radi o pukom kopiranju. Kvalitet ove serije je, na neki način, već potvrđen u Kanu, na festivalu Canneseries, gde je dobila nagradu publike.

Sonja Kljun

U fokusu priče je mlada detektivka iz Beograda, Sonja Kljun (Ivana Vuković), koja, kao neki vid kazne zbog manjka discipline, dobija zadatak da ispita slučaj samoubistva u Subotici. Njen susret sa novom sredinom predstavlja osnovu na kojoj će se graditi atmosfera blage začudnosti: lokalna policija se nalazi u stanju zimskog sna sačinjenog od nezainteresovanosti i nestručnosti, dok i celokupni ambijent Subotice i Palića diše jednim sporim i omamljujućim ritmom. Sonjina pojava, u jednu ruku, svojom agilnošću i upornošću odudara od sredine u kojoj se nalazi, dok, u drugu, i ona poseduje (i metaforički i doslovno) svoju mesečarsku stranu ličnosti koja je često čini distanciranom od ljudi i odsutnom, te i njena prošlost postaje predmet misterije paralelno sa istragom koju vodi.

Kljun postepeno plete sižejne linije i taman kada pomislite da priča pokušava u sebe da primi više nego što je to moguće, elementi počinju da se uklapaju i naracija uspeva većinu tokova da uveže. Na tematskom i žanrovskom planu takođe skladno funkcionišu raznorodni elementi: istraga se povezuje sa problemima društva i politikom, službama bezbednosti, NGO sektorom, migrantima i ratovima devedesetih, a povrh svega toga imamo i upliv paranormalnog. U pogledu uticaja, ne prepoznajemo tu samo nordijski noar, već i (ironijsko) citiranje američkog krimića (Sedam, Poverljivo iz El Eja). Svi ovi aspekti prelamaju se kroz lične sudbine junaka i ne stiče se utisak natrpanosti od koga strada ritam pripovedanja.

mesto zločina

Iza Kljuna stoji pretežno mlađa autorska ekipa (režija: Jelena Gavrilović, Uroš Tomić; scenario: Matija Dragojević, Ljubica Luković) i to je verovatno jedan od razloga uspeha, jer se radi o ljudima koji ne vuku balast tradicionalne dramaturgije naših serija. Takođe, uz dinamičan i svež pristup žanru, prisutna je i jedna suptilnija i manje konvencionalna estetika, koja se neguje kod studenata FDU, čiji filmovi često naginju atmosferičnom, poetizovanom, ukratko ― arthaus izrazu. Iako je ta estetika u slučaju studentskih radova počesto prelazila u iritantni manir, ovde je dobila vrlo funkcionalno mesto. Fotografija Dušana Grubina je izvrsna: jako dobro slika eksterijere i enterijere kombinujući mračne i tople (žućkasto-narandžaste) boje, što sve ostavlja utisak istovremeno familijarnog, porodičnog, ali i dotrajalog, dekadentnog i tajnovitog.

Dodatni kvalitet Kljuna ogleda se i u tome što je neka nova glumačka lica približio široj publici. Tu pre svega mislim na Ivanu Vuković u naslovnoj ulozi koju igra vrlo precizno i odmereno i koja je svoj glumački potencijal već nagovestila u filmu Moj jutarnji smeh, ali i na Stefana Vukića i Vahida Džankovića kao potpuno sveže pojave koje u svom glumačkom izrazu poseduju iznijansiranost i suptilnost. Treba istaći i to što veliki broj ženskih likova, počevši od glavne, ima vrlo aktivnu ulogu u radnji, a da njihov prikaz nije stereotipan i da se ne oseća da su tu da bi ispunile kvotu.

Vahid Džanković

Stefan Vukić

Pored svih pobrojanih pohvala, Kljun ima i nekoliko nedostaka zbog kojih moramo zagaziti u SPOJLERE, tako da onima koji nisu još odgledali seriju savetujem da se sada zaustave pa se vrate na tekst nakon gledanja i onda uporede da li nam se utisci slažu.

Prva zamerka ne zadire toliko u rasplet, već se odnosi na funkcionalnost jednog naizgled bitnog aspekta priče: učešće Sonjinog muža u rijaliti programu ni na koji način ne rezonuje sa ostatkom zapleta, već se stiče utisak da je tu kako bi se, pored recimo protesta, referisalo na još neko aktuelno pitanje. Taj element, međutim, ne samo da ne igra u svetu ove serije, već je rijaliti i generalno toliko prisutan kada se govori o problemima društva, da bi u fikciji morao biti naročito efektno upotrebljen kako to ne bismo doživeli kao opšte mesto. Takođe, uloga Sonjinog muža i van rijalitija deluje suvišno, on i Sonja su toliko nekompatibilni da se to ne može opravdati ni godinama postepenog udaljavanja.

Druga, i krupnija zamerka, tiče se Fondacije koja stoji iza samoubistava i hrpe drugih zlodela. Problem sa njenom funkcijom u priči je, pre svega, što se ona na kraju ispostavlja kao svemoćna ili, barem, kao nešto što apsolutno prevazilazi domete naše glavne junakinje, pa i policije generalno, jer vidimo da je njima poslušna čak i državna služba bezbednosti. Jasno je da je namera bila da se stvori ambijent u kome se Sonjini napori pokazuju kao uzaludni i da ona nije u stanju da sagleda širu sliku, ali u dramaturškom smislu ne čini mi se kao dobar izbor kreirati situaciju iz koje se negativac gotovo bez napora može izvući i tako potpuno obesmisliti istragu koju glavna junakinja do tada vodi.

Ovaj problem proizilazi iz jednog dubljeg razloga, a to je što Fondacija nije konkretnije osmišljena: koja je njihova skrivena agenda, kako tačno funkcionišu iza kulisa, odakle im tolika moć. I ovde se jasno vidi namera da se predstavi mračna strana NGO sektora, ali ova Fondacija kako je prikazana u seriji više nalikuje Masonima/Iluminatima iz vizure teoretičara zavera.

Ako sam mladost naveo kao razlog zašto Kljun deluje autentično i sveže, onda im moramo oprostiti ove manjkavosti u priči koje ne kvare mnogo sveukupni doživljaj. Ono što nakon serije ipak ostaje kao preovlađujući utisak jeste odlična atmosfera, slobodnija režija, podsticajna intriga i spektar upečatljivih likova. I svakako simpatična animirana špica propraćena muzičkom numerom koja asocira i na horor i na dečiju pesmicu.