Od benediktinske monahinje Rozvite koja je u 10. veku napisala 6 drama na latinskom jeziku u želji da one potisnu 6 drama komediografa Terencija, a hrišćansto potisne paganstvo, preko engleske dramske spisateljice Afre Ben (Aphra Behn, 1640-1689), prve žene koja se izdržavala pisanjem, pa sve do prvih rodno osvešćenih dramaturškinja današnjice, svet, društvo, pozorište, dramaturgija i žene prešle su ogroman put. Među njima svoje mesto pronašle su i prve srpske dramske spisateljice koje su se na našoj sceni pojavile između dva svetska rata. Ko su bile te žene, o čemu su pisale i kako je tadašnje društvo reagovalo na njih?

Čitajući opus srpske građanske drame u međuratnom periodu simptomatična je pojava prikazivanja osoba ženskog pola kao mladih i lepih lica čija se buntovna priroda mora ukrotiti i želje sputati, a sve u cilju vraćanja na mesto kojem pripadaju – porodici i domaćinstvu. Ukoliko to nije slučaj, onda su ženske pojave u drami svedene na pasivne dramske funkcije, bez profilisanog karaktera i služe samo kao predmet transakcije među muškarcima kako bi oni učvrstili svoje položaje.

Najočigledniji primeri toga ogledaju se u dramama Velimira Jankovića i Momčila Nastasijevića. Prema Jungovoj podeli gotovo svi karakteri i tipovi ženskog pola njihovih drama mogu se podvesti pod arhetipove: boginja (majka), devica (nevina i naivna devojka) i bludnica. Identičan princip može se prepoznati u savremenim, mejnstrim sadržajima. Dobro pogledajte ženske likove popularnih knjiga, serija, filmova ili čak reklama i probajte da dokučite da li izlaze iz okvira ova tri arhetipa.

Pevačica Bijons kao Bogorodica

Kako kontekst igra krucijalnu ulogu u pravilnom poimanju bilo koje vrste stvaralaštva, bitno je na početku ukratko se upoznati sa položajem žene u međuratnom društvu. Govorimo, dakle, o razdoblju kada je prema statističkim podacima bilo svega 19 posto zaposlenih Jugoslovenki.  Prema popisu iz 1931. među muškarcima iznad 10 godina starosti bilo je 32 odsto nepismenih, dok je čak više od polovine žena bilo formalno nepismeno.

Žena je u svim slučajevima bila tretirana kao lice bez pune radne sposobnosti i stavljana je u zavisan položaj od oca, muža, brata ili čak sina. U pozorištu ona je mogla da bude isključivo glumica, šminkerka, šnajderka ili kostimografkinja. Glumice su neretko bile udate za reditelje pozorišta ili trupe u kojima bi radile ili bi ostajale neudate zbog, za žene nedoličnog i sramotnog poziva koji su odabrale. U takvoj atmosferi i rodnim ulogama, žene koje su ipak uspele da se etabliraju kao spisateljice tj. žene dramski pisci kako su ih tada nazivali, bile su Ljubinka Bobić, Milica Janković, Milica Jakovljević (Mir-Jam) i Natalija Arsenović Dragomirović.

Maniri Ljubinke Bobić

Nakon što je 1935. glumica Ljubinka Bobić napisala prvu komediju Naši maniri, mnogi iz književnih i pozorišnih krugova tvrdili su da iza njenog imena stoji muški pisac ne verujući da jedna žena može da napiše kvalitetnu dramu. Spisateljica je tako morala da dokaže ne samo vrednost svog rada, kako su to činile njene muške kolege, već i da ubedi širu javnost kako njeno pisanje treba posmatrati nezavisno od njenog pola. Posle nekoliko godina i novih napisanih duhovitih drama interesantnog zapleta, Ljubinki su talenat i autorstvo, ipak, priznati.

Doživela je postavljanje još dva svoja komada – Otmeno društvo u Narodnom pozorištu i Porodica Blo u Srpskom narodnom pozorištu. (Čini se da je Ljubinka Bobić bila uspešnija i od mnogih današnjih dramaturškinja kojima se autorstvo automatski priznaje.) Ono što je zajedničko za sva tri komada jeste podela junaka na one obrazovane izvan Srbije, koji imaju šlifa i one iz naroda, tradicionalne i konzervativne. Zapleti se uvek baziraju na ismevanju pokondirenosti i pitanju odabira mladoženje za kćerku jedinicu zbog čega su je često poredili sa Nušićem, Sterijom i Trifkovićem.

Autorka se zadržavala na površinskom sloju, zanimala ju je iskuljučivo zabava pa je tako izostajao ozbiljniji psihološki pristup građenju lica i njihovih odnosa. Publika se doduše smejala, uživala u raskrinkavanju beogradskog snobizma, ljudi obolelih od otmenosti i onih koji su se pofrancuzili, ali nedostajalo je dubine, veštine da se dramatizuje lokalni trač, a ne samo prepriča na sceni u svom izvornom obliku. Da je usplela da intimnu priču koja se pričala po gradu podigne na univerzalni nivo, sigurno bi i kvalitet komedija bio veći. U jednom od retkih intervjua objavljenom u časopisu Politika, Ljubinka je izjavila da veruje:

„da je u Americi, gangsteri bi ukrali i mene i moj komad /…/, a ja sam samo iznela jedan siže da se svet, brate, smeje“.

Bilo kako bilo, upravnik Narodnog pozorišta Milan Predić njene je drame vraćao na repertoar kad god bi pozorištu ponestalo novca.

Lik Ljubinke Bobić na poštanskoj markici Srbije i Crne Gore iz 2003. godine

Nada koju je ulila Milica Janković

Milica Janković, nastavnica crtanja i pisanja, objavljivala je pripovetke i romane o tada aktuelnom palanačkom životu. Između dva rata napisala je melodrame – Nada i Mučenje u kojima prepliće dva narativa: politički i ljubavni; javni i privatni. Politička linija radnje osvetljava tadašnje ratne prilke bazirane na rodoljubivosti, zabrinutosti za opstanak zemlje u rukama pasivnih, dekadentnih i bezidejnih mladih naraštaja. Suštinski, isti narativ koji slušamo i danas. Kao i uvek. U mladima je sabran sav potencijal i, kako genetika predviđa, oni baštine najkvalitetnije genotipe, ali će ih evidentno prokockati, doslovno ili metaforično, smatra autorka.

Ljubavni zaplet čine pasivne, naivne i čedne žene: Anđelka u drami Mučenje i Nada u istoimenom tekstu, koje nezasluženo pate, stoički podnose ratne neprilike i maltretiranje od strane muškaraca bez ikakve naznake da će budućnost doneti promene. Prva je prikazana kao pravi hrišćanski anđeo, svetica slična Penelopi koja verno čeka Odiseja, odnosno svog muža da se vrati iz rata. Za to vreme besumučno joj se udvara bugarski oficir. Najupečatljivija scena u drami je njihov poljubac nakon pisma da joj je muž poginuo i junakinjino prepuštanje zagrljaju i poljupcima oficira. Probuđeni Eros imala je i Nada u svojoj sceni sa verenikom.

Milica Janković

U obe Miličine drame jasno se uočava da pravo na zadovoljenje strasti imaju samo udate ili one obećane i verene. Strast izvan konvencija braka zabranjena je ili rezervisana za žene nižeg sloja društva koje ne mare za svoju reputaciju, dok je za muškarce iskazivanje seksualne potrebe koja se demonstrira potpuno animalno i otvoreno opravdana i očekivana. Milica Janković unela je u srpsku dramaturgiju stidljiv i tek u naznakama početak ženskog seksualnog oslobođenja ispričan kroz žensku vizuru. Junakinje jesu u trpnoj poziciji i figuriraju kao objekti u sopstvenoj priči, ali one priznaju da, za sada duboko u sebi, kriju telesne potrebe. U širem smislu, protagoniskinje Anđelka i Nada su Ibzenova Nora kojima je samo falilo još malo hrabrosti i drskosti da do kraja osveste svoje želje i otrgnu se patriharhalnim normama koje ih sputavaju. One ne bi zalupile vrata i od devica postale razvratnice i bludnice ili preuzele muško vladanje prikazano u dramama, već bi samo slobodno sagledale svoje prirodne potrebe. To je korak emancipacije koji su Jugoslovenke tek trebale da načine.

Natalija Arsenović miri istok i zapad

Koristeći se svojim ličnim iskustvom i svojevoljnom migracijom u Pariz gde vrata svog doma otvara svojim sugrađanima, Leskovčanima i sluša njihove doživljaje u Franscuskoj, Natalija Arsenovič piše dramu o sudaru modernog i provincijskog – Leskovčani u Parizu.

Plakat predstave „Leskovčani u Parizu“ iz 1928. godine, preuzeto sa sajta Leskovačke vesti

Porodica sa juga Srbije dobija pismo da sin hoće da napusti studije i oženi se Francuskinjom Žižet. Otac krivi majku za ekscentrično ponašanje jer u tadašnjoj konstelaciji porodičnih odnosa i uloga, odgovornost za odgoj dece i njihove greške poverena je majci što bi dalje značilo da je figura oca zanemarljiva u vaspitanju. Kroz svega nekoliko replika, ali veoma značajnih, majka se ipak suprotstavlja ocu govoreći da vaspitanje nije samo njena dužnost (!). Na kraju petočinske komedije, otac blagosilja brak, ali uz uslov da se Žižet posrbi, progovori naš jezik i pređe u pravoslavlje.

Prilagođavanje žene svom budućem suprugu zarad mira u porodici, tumačeći u kontekstu vremena kada je drama nastala, može se opravdati činjenicom da su mnoge grane srpskih porodičnih stabala odsečene ratovima pa je Natalija želela da skrene pažnju na očuvanje naše tradicije i kulture. Iako po današnjim shvatanjima izuzetno represivan ishod za Žižet, za spisateljicu je bio jedini logični i patriotski čin. Najveća vrednost njenog komada jeste pomeranje sa stereotipne tačke gledišta na kulturu i ponašanje ljudi sa juga Srbije. Leskovčani kod Natalije nisu neobrazovani, nekulturni i nazadni, a Paražini nisu samo uglađeni, učtivi i puni finih manira.

Draga saveta Mir-Jam

Svojim spisateljskim radom u domenu drame, ali i proze, Mir-Jam je propagirala patrijarhalne vrednosti zbog čega je u svoje vreme, a naročito danas osuđivana. U časopis Žena danas koji su uređivale članice Omladinske sekcije Ženskog pokreta u cilju antifašističke borbe i borbe za žensku emancipaciju, u broju iz januara 1938. godine, jedan tekst posvećen je štetnom uticaju Mir-Jam na mlade: „Omladina danas luta, postavlja pitanje, traži izlaz iz nesnosnog stanja. Objašnjenje i lek devojkama i mladićima daje g-đa Mir-Jam. Daje ga onako kako ga daje nadrilekar koji leči jeftinim travkama. Ona daje rešenja najbliža, najlakša, najpovršnija, rešenja koja se shvataju i prihvataju bez napora i bez otpora.“ Spisateljica je apriori prihvatila nadmoć muškarca nad ženom i pisala u skladu sa time. Delila je savete devojkama i ženama u časopisu Nedeljne ilustracije na koji način se najbolje snaći i iskoristiti ljubavne prilike u datim okolnostima.

Mir-Jam

Pragmatična Milica Jakovljević u drami Tamo daleko opisuje požrtvovanu majku i servilne kćerke koje čekaju kraj strahotama rata i povratak sina i brata kući. Njena druga drama Emancipovana porodica (u pomenutom tekstu iz časopisa su joj predložili podesniji naslov – Tamo daleko od emancipacije) može poslužiti kao džepni priručnik kako naći muža i to oficira, trgovca, činovnika i tako materijalno obezbediti svoju egzisteniciju. Mogu se pročitati svi saveti o lepoti i vladanju kojih je potrebno pridržavati se kako bi ljubavni uspeh bio zagarantovan.

Međutim, pre nego je osudimo, treba razumeti kontekst u kojem živi i stvara Mir-Jam. Govorimo o vremenu kada ne postoji anti-bejbi pilula, a stoga ni ženina kontrola nad neželjenom trudnoćom i o vremenu kada obeščašćena devojka, odnosno ženska osoba koja je stupila u seksualne odnose pre braka, ima poprilično smanjene ili nikakve šanse za udaju. Ako to razumemo, onda shvatamo da su saveti Mir-Jam svrsishodni i izrečeni sa ciljem da se ženi u tadašnjoj konstelaciji društvenih odnosa pomogne. Iako ne možemo opravdati, možemo bar razumeti zbog čega je pisala na taj način. Međutim, ona sama se nikada nije udavala i jedna tadašnja glumica za nju je rekla: „Mir-Jam je bila lepa, raskošna plavuša koja na plaži čita Rablea u originalu“. Malo je nejasno zašto je drugim ženama objašnjavala kako je kukuruzno brašno sa limunom efikasna maska za lice, a ona sama čitala francusku literaturu daleko od muškaraca, ali to je ipak pitanje na koje samo ona zna odgovor.

Zašto ih proučavamo danas

Kako je Zorka Janković, aktiviskinja, prevoditeljka i urednica časopisa, rekla u knjizi Žensko pitanje (1913):

„Novo doba će nam bez pardona, postaviti zadatak: da se sami brinemo o reorganizaciji položaja žena u našem narodu“.

I vidimo da su spisateljice, prve „žene dramaturzi“ spremno odgovorile na zadatak postavljen samo desetak godina ranije. To nisu sjajni komadi koji su dosegli velike umetničke visine, otkrili ljudske suštine ili eksperimentom stvorili nove stilove. Šta više, u njima se ponekad mogu uočiti slabi, čisto zanatski elementi. Ali oni su u svom mikrokosmosu koji se odatle širio podigle glas i skrenule pažnju na ženska lica u dramama. Stidljivo, pod uticajem vaspitanja i  obrazovanja koje su mogle steći u uslovima ratne Srbije i u patrijarhalnom svetu u kojem su živele (a u kojem mi danas čitamo njihove komade).

Potpuno prirodno, posmatrajući društvene odnose oko sebe, instinktivno su uočavale i prenosile ženski glas koji ne sledi baš uvek put koji su za sebe prokrčili muškarci. Moguće je da su to radile nesvesno, ali priznavanjem Ljubinke Bobić kao ravnopravne sa muškim dramaturzima, pisanjem Natalije Arsenović i Milice Janković o važnim nacionalnim pitanjima koji se itekako tiču svih građana podjednako i privatnim životom Mir-Jam koji je odisao nezavisnošću i emancipovanošću, stvorile su put ženskoj emancipaciji, otvorile svim ženama vrata  pozorišnog autorstva i postavile temelje kontinuitetu ženskog spisateljskog rada.