Davne 2018. posle 35 godina zabrane rada bioskopa i prikazivanja filmova u komercijalnom smislu, prikazan je film Crni panter u Saudijskoj Arabiji. Vlasti su konačno odlučile da ne mogu baš svi filmovi negativno da utiču na građan(k)e, te je sedma umestnost ponovo postala legalna. Trenutak je analiziran s više aspekata, a neki krajnji odgovor zašto je film tek sada skinut s crne liste jeste potreba vlasti da stvori privid slobode.

Iz ugla građanki Saudijske Arabije, koje nisu imale priliku da osete značaj velikog platna, legalizacija filma jeste napredak. No, to ne znači da prava sloboda postoji – građankama je data zabava, a koliko će one da nauče i da li će ti filmovi imati emancipatorsku ulogu zavisi od toga šta se bude prikazivalo.

S druge strane, prava žena su i dalje ugrožena, one ne smeju da putuju bez dozvole „staratelja“ – oca, supruga, brata… Kao što i dalje postoje posebni kodeksi oblačenja i ponašanja namenjeni samo ženama. Stoga, da li je zaista došlo do napretka ili se „sloboda“ daje na kašičicu? Da li je Saudijska Arabija ovim udovoljila Sjedinjenim Američkim Državama da svoje političke prijatelje prikaže kao one koji idu ka progresu, dok se u biti u tim državama dešavaju minimalne, zakasnele promene?

Rediteljka na setu;
Preuzeto sa sajta AsiaNews

Ono što možemo da kažemo, a što i prva rediteljka iz Saudijske Arabije, Haifa al-Mansur navodi, jeste da su se otvorila vrata za angažovanu umetnost, no, čim vlasti uvide da profit leži u filmu, žene će biti izgnane iz ove industrije. Dakle, bez obzira na (možda) skrivene namere, legalizacija filma u Saudijskoj Arabiji donela je mogućnost snimanja nezavisnih filmova koji će adresirati probleme, ali, samo dok se ne upozna komercijalna suština ove industrije i time ograniči potencijal stvarateljki.

Ko je Haifa al-Mansur?

Dok je film još bio nelegalan, Haifa al Mansur režirala je prvi film koji je u potpunosti snimljen na prostoru Saudijske Arabije sa glumicama iz te zemlje, a koji je ujedno bio i njen prvi dugometražni igrani film – Vađda (Wadjda). Tada je proglašena za kontraverznu autorku, samo zato što se drznula da kao žena snimi film. Pritom, Vađdu je snimala sakrivena u kombiju, dok je na toki-vokiju davala instrukcije glumicama, jer ‘ajde što žena režira, ali, da bude očigledno glavna na setu, to bi zaista bio problem u Saudijskoj Arabiji.

Scena iz filma „Vađda”;
Preuzeto sa sata The New York Times

Haifa al-Mansur rođena je 10. avgusta 1974. godine. Sa filmom se upoznala preko video-kaseta koje joj je pokazao njen otac pesnik Abdul Rahman Mansur. Al-Mansur je završila osnovne studije komparativne književnosti u Kairu, a potom i, uz blagoslov ili odobrenje oca, master na Filmskim studijama u Sidneju.

Davne 1997. snimila je svoj prvi kratki film Ko? (The Who?) – prvi film koji je režirala rediteljka iz Saudijske Arabije, a potom još dva kratkometražna, da bi 2005. snimila dokumentarac Žene bez senke. Posle uspeha filma Vađda (2012), otisnula se u Holivud i snimila Meri Šeli, a zatim je ostvarila saradnju i sa Netflix-om kao rediteljka Nappily Ever After. Drugi film čija se radnja dešava u Saudijskoj Arabiji je Savršena kandidatkinja koju ćemo pored Vađde analizirati da bismo razumele rad al-Mansur i njeno viđenje „napretka” u toj državi.

Wađda i Savršena kandidatkinja – slučajna kritika društva?

U svojim filmovima Haifa al-Mansur bavi se svakodnevnim životom građanki Saudijske Arabije, te, kako kaže, iako joj prvobitna namera nije bila da se bavi ženskim pitanjem, već da svakodnevici da umetnički pečat, stvarajući nije mogla da zaobiđe očigledan problem žena. No, da li je baš tako?

Zbog koprodukcije Saudijske Arabije i Nemačke Vađda je doživela priznanja iz celog sveta. Premijera je održana na Fimskom festivalu u Veneciji 2012, a film je nagrađen na nekoliko festivala (Alliance of Women Film Journalists 2013), a između ostalog bio je nominovan i za BAFTA nagradu za najbolji strani film.

Film prati desetogodišnju junakinju Vađdu koja se prijavljuje na kurs u školi kako bi se takmičila u recitovanju Kurana i osvojila novac koji joj je potreban da bi kupila bicikl. Razlog zašto Vađda mora sama da zaradi za bicikl nije u suštini socijalnog karaktera, ali kontekst u kome se odigrava radnja jeste. U Saudijskog Arabiji davne 2012. bilo je zabranjeno da žene voze automobile, a samim tim ni devojčicama nije dat luksuz vožnje bicikla. Iz tog razloga, Vađdina majka odbija da ispuni ćerkinu želju. Trenutak kada Vađda poželi da vozi bicikl jeste kada izgubi u trci od svog druga koji vozi bicikl dok ona nema tu mogućnost. Simbolika koju rediteljka ističe je očigledna – žene nisu manje sposobne, već su im mogućnosti koje su date muškarcima, uskraćene. Momenat kada žena postaje feministkinja je momenat kada uvidi tu suštinu.

Preuzeto sa sajta Indiana Univerity Cinema

S druge strane, u Savršenoj kandidatkinji žene već mogu da voze, ali, postoji drugi problem. Glavna junakinja, doktorka Marjam je sprečna da ide na kongres u drugoj državi jer joj je dozvola za putovanja od staratelja, njenog oca, istekla. Pošto otac nije u blizini, ona mora da moli svog najbližeg rođaka da joj da dozvolu. Jedini način da bude primljena kod uvaženog rođaka jeste da se prijavi kao kandidatkinja na opštinskim izborima, što i uradi. No, Marjam ne dobija podršku, a njeno agitovanje među ženama ne donosi mnogo plodova jer one iako imaju pravo glasa ne izlaze na izbore jer to ne vide kao „ženski čin”. Ovim autorka oslikava suštinu „promene” ideologije u Saudijskoj Arabiji – ženama je novim zakonom omogućeno da se prijave na izbore, ali, proces emancipacije je izostao, te ljudi ne prihvataju ideju da žena bude na višoj pozicijii.

Poster za „Savršenu kandidatkinju”;
Preuzeto sa sajta The Guardian

Detaljniju poziciju žena u filmovima al-Mansur upoznajemo kroz dijalog likova i humor koji kako sama rediteljka kaže, razumeju samo građanke Saudijske Arabije. Saznajemo da muškarci imaju više supruga, da na porodičnom stablu ne stoje ženska imena, da postoje striktni načini oblačenja i ponašanja za žene, da devojčice udaju dok su još u osnovnoj školi itd. Pritom, za razliku od autora italijanskog neorealizma, al-Mansur se ne bavi siomašnim junakinjama, već pripadnicama takoreći srednje klase, čija egzistencija ne visi o koncu. Tako nastaje suptilnost kritike koja leži u tome da nije potrebno naglašavati šta nije u redu sa društvom Saudijske Arabije jer svakodnevica govori sama za sebe.

Međutim, da li autorka zaista nije imala intenciju da prikaže problem pozicije žena u Saudijskoj Arabiji, već je sporadično snimajući filmove „zakačila” i tu temu? Prvo, oba filma prate junakinje, drugo, one se nalaze u nesvakidašnjim situacijama – bore se u patrijahalnoj sredini. Dakle, da je rediteljka zaista želela samo da prikaže kulturu svoje nacije, a da pritom ne ukaže na represiju koju žene trpe, zapleti bi ipak bili drugačiji. Pretpostavka zašto al-Mansur insistira na tome da njena namera nije bila angažovanost jeste mogući strah od državne cenzure koja bi dovela do toga da njene filmove neće videti građanke Saudijske Arabije, te će njena dela biti još jedna u nizu, koja neće stići do onih kojima su upućena.

Ipak srećan kraj;
Preuzeto sa sajta Roger Ebert

S tim u vezi, oba filma imaju „srećan kraj”. Marjam, iako nije pobedila na izborima, postaje prepoznata od strane sugrađanki, a čak joj i džangrizavi starac koji ranije u filmu odbija da ga ona pregleda, iskazuje poštovanje i priznaje joj da je glasao za nju. Vađda na kraju dobija bicikl jer joj majka daje pare, odlučivši da ne ide na treće venčanje svog supruga, već da ovim (za nas logičnim) činom iskaže žensku solidarnost i pomogne ćerki. Takođe, Vađda pobeđuje druga u ravnopravnoj trci. Time, autorka daje nadu sunarodnicama da postoji mogućnost za promenu, svakako ne na opštem nivou dok represivni zakoni postoje, ali, bar na ličnom. No, srećan kraj je i tehničke prirode. Ukoliko ne bi postojao rasplet koji daje nadu, film bi bio cenzurisan ili zabranjen.

Imajući u vidu dugogodišnju zabranu filmova i kvazinapredak društva, Haifa al-Mansur promišljeno pristupa svakom filmu. Ona kritikuje patrijahalno društvo, prvenstveno u Saudijskoj Arabiji, ali i na univerzalnom nivou jer je suština patrijarhata jedinstvena, ali to radi dovoljno suptilno da bi njen rad prošao cenzuru i stigao do onih za koje je i stvaran.