Već devet godina postoji Škola Vizuelne Antropologije (ŠVA), koja ni pred zatvaranjima nije posustala pa je i ove godine održana u martu u organizaciji Centra za vizuelnu antropologiju – VAC. O Školi, filmovima i antropologiji pričamo sa Reljom Pekić, masterom etnologije i antropologije, osnivačem i predavačem Škole, a u nastavku teksta možete pročitati i analize dva filma nastala u toku zimske ŠVA 2020. godine.

Intervju iz off-a – Relja Pekić

Relja Pekić

Relja, molim te nas bliže upoznaj sa predmetom proučavanja ove interdisciplinarne škole… O čemu govorimo kada govorimo o vizuelnoj antropologiji? Šta je sve antropološki film? U kakvom su odnosu dokumentarni i antropološki film?

Oduvek je postojala ta metodološka zbrka, da li se snima etnografski, antropološki ili pak etnološki film, koji ima razvijenu tradiciju u našoj zemlji. Neki teoretičari smatraju da antropološki film nudi pre svega obrazovnu dimenziju, da enciklopedijski registruje i objasni raznolike aspekte života zajednice u antropološkom ključu. Međutim, malo je takvih prodornih zaokruženih filmova, i filmovi jesu loše enciklopedije, jer autori retko imaju dovoljno istraživačkog vremena da se posvete iscrpnim poduhvatima.

Audiovizuelni antropolozi se najpre bave longitudinalnim i opsežnim istraživačkim tehnikama etnografskog rada, koji podrazumevaju duži boravak u određenoj zajednici, beleženjem onoga što čovek ili zajednica radi „kao da kamera nije prisutna”. Etnografski film teži što vernijem uvidu u jedinstvene društvene prakse različitih skupina ljudi, sa jasnim refleksivnim pozicioniranjem autora u susretu sa istraživanim „Drugim”. Na drugoj strani, posthumanistički film i senzorna etnografija u audiovizuelnoj antropologiji transformisali su poziciju subjekta tj. protagoniste i takve metode pokušavaju da se bave raznolikim (ne)mestima ili predmetima, koje takođe postaju jedan od subjekta u multivokalnom etnografskom filmu.

Glavna odlika audiovizuelne antropologije, podžanra dokumentarnog filma i naučne discipline jeste kontinuirani saradnički odnos između istraživača i subjekta i ovaj princip nam otkriva kaleidoskop etičkih pitanja, koje nas kopkaju na etnografskom terenu. Vizuelni antropolozi sa svojim subjektima mogu stvoriti iskrenu „povratnu spregu”, koja je značajna za razumevanje filma kao medijuma komunikacije između zajednice i istraživača. Sve je veći broj istraživača koji se okreću ka autoetnografskim metodama na filmu, gde sam autor postaje subjekt i vizuelno dekodira svet oko sebe. Takvi filmovi se danas bave (porodičnim) migracijama, rodnim pitanjima, istraživačkim putopisima i mnogim drugim temama koji su prožeti svakodnevnim aspiracijama istraživača.

U 21. veku audiovizuelne registracione tehnologije su nam sve više dostupne, kao što su DSLR kamere, akcione ili VR kamere, stoga postoji sve veća mogućnost ka hibridizaciji žanrova etnografskog filma. Takođe, antropolozi mogu koristiti raznolike načine reprezentacije svog istraživanja, kao što su: likovna umetnost, fotografski eseji, murali, muzikološke instalacije i slično.

Iz arhive ŠVA

Rad u Školi zapravo je praktičan, timski, radioničarski, a njen ishod su kratki filmovi polaznika/ca. Obrazovni profili predavača veoma su različiti pa me utoliko više kopka – koja su to sve znanja koja polaznici/e Škole steknu pre i tokom pravljenja filma?

Da biste pohađali Školu vizuelne antropologije nije potrebno predznanje o antropologiji i etnologiji. Kao organizatori i predavači svesni smo da je za tako kratak kurs od mesec dana dovoljno da učesnici ovladaju osnovnim tehnikama etnografskog rada i kinematografskog jezika. U prve dve nedelje, učesnici pohađaju predavanja različitih stručnjaka iz oblasti antropologije, vizuelne antropologije, etnomuzikologije i teatrologije. Kroz različite vežbe i mentorski rad, oni se upoznaju sa tehničkim aspektima kamere i snimačima zvuka. Sedam dana terenskog rada, u okviru mesec dana škole jeste zapravo rekognisciranje terena na osnovu koga učesnici mogu da prepoznaju različite perspektive budućeg istraživanja, ukoliko nastave da se bave etnografskim istraživanjem i nakon škole. Rezultati ove škole jesu pokazne audiovizuelne vežbe koje su vođene različitim metodologijama etnografskog i dokumentarnog filma.

Centar za vizuelnu antropologiju – VAC u Društvenom centru KROV svojim resursima i mentorstvom podržava sve zainteresovane mlade entuzijaste da nastave da se bave na svojim filmovima, kao i da pokreću nove na individualne i kolektivne projekte.

Na koji način aktivistička nota rada VAC-a nalazi svoje otelotvorenje u sklopu Škole Vizuelne Antropologije?

Zanimljivo pitanje. Vizuelna antropologija danas širom sveta može da posluži kao instrument ukazivanja na društvene probleme ili borbe za poboljšanje položaja različitih indogenih ili drugih etničkih skupina. Na festivalu angažovanog etnografskog filma Vizantrop imali smo prilike da pogledamo filmove koje ukazuju na sindikalna radnička udruživanja ili zajednice koje pružaju otpor državnim mehanizmima u sprečavanju narušavanja ekoloških sredina. Moto naše prve internacionalne škole 2018. godine kada smo ugostili više od 30 učesnika širom sveta bio je „Snimi svoj prvi socijalno-angažovani film”. Međutim, na ovakvim intenzivnim radionicama od samo desetak dana nije dovoljno istraživačkog vremena da se timovi upuste u poduhvate angažovanog filma, koji zahteva aktivno praćenje društvenih (glokalnih) promena naših protagonista u zajednici.

Članovi DC Krov-a, koji čine vizuelni antropolozi, etnomuzikolozi, filmski reditelji, teatrolozi i psiholozi su posle aktivnog beleženja burnih julskih protesta prošle godine, pokrenuli arhiv protesta, koji ima za cilj da sakupi snimke, fotografije i zvučne zapise i da ih klasifikuje za potrebe naučnih istraživanja, dokumentarnog i etnografskog filma. Želimo da, kada za to dođe vreme, pokrenemo film zajednice o društvenim gibanjima, koji će imati preko 1000 autora. Moj kolega Mikloš Barna Lipkovski napravio je jedan work in progress film o julskim protestima, kombinujući materijale različitih snimatelja, koji je bio prikazan do sada na festivalima u Beogradu i Nju Jorku. Ovim putem pozivam sve zainteresovane da nam se priključe u radu na budućem filmu zajednice i doniraju njihov materijal na nekim od dešavanja u DC Krovu. Ukoliko želite da priložite vaš materijal, možete nam se obratiti putem mejla info@visualanthropologycenter.com ili na nekim dešavanjima našeg centra.

Iz arhive ŠVA

Sa druge strane, pored analitičke, filmovi koje pravite imaju i umetničku dimenziju. Koliko je teško za vreme trajanja škole uskladiti ta dva aspekta i, po tvom ličnom osećaju, prilikom pravljenja kompromisa da li je bolje prikloniti se antropološkom ili čisto umetničkom aspektu filma?

Vizuelni antropolog Peter Ian Kraford je rekao da etnografski film stalno teži da padne sa jedne od dve stolice na kojima sedi, a to su antropologija i kinematografija. Neizbežno je napraviti kompromis između naučne reprezentacije i estetskih rešenja u kinematografiji, kako bi film zadovoljio određene kriterijume kanona audiovizuelne antropologije. Nekada kao snimatelji naći ćemo se u situaciji da naša lelujava kamera u trku (kojom želimo da uhvatimo što više akcije ili zbrke ispred nas) mora da trpi rastrzane estetike zarad održavanja narativnog toka. U etnografskim istraživanjima, autor svakako ometa društvenu svakodnevnicu protagoniste i stvara različite moduse distrakcije i u takvoj interakciji, potrebno je da što manje estetski intervenišemo pri beleženju kamerom. Nekada nas prenaglašena estetika često obuhvaćena montažnim intervencijama na slici i zvuku, odvaja od našeg istraživačkog fokusa i zato se više priklanjam principima vizuelnog antropologa Karla Hajdera koji razmatra mnoge atribute etnografskog filma, uključujući presudnu potrebu za predstavljanjem „celih činova“, „celih tela“, „celih interakcija“ i „celih ljudi“ kako bi se očuvao integritet kulturnog konteksta. Sa druge strane, francuski antropolog Žan Ruš, osnivač pokreta Cinema-verite i otac Nigerijskog dokumentarnog filma verovao je da je pre samog čina snimanja potrebno da poznajemo i budemo upućeni u sve faze jednog obreda, kako bismo mogli da stvorimo nesmetano snimanje i sinhronizujemo filmskog reditelja i antropologa u jednoj osobi. Nekada je to teško i zato je sve više kolektiva koji imaju podeljene istraživačke uloge.

Da li se filmovi nastali u Školi prijavljuju na festivale antropološkog filma? Možeš li da nas upoznaš sa takvim festivalima u regionu?

Škola vizuelne antropologije pokrenuta je 2011. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu, uz podršku profesora Slobodana Naumovića, Etnografskog muzeja u Beogradu, Omladinskog centra „Vega”, Zavoda za proučavanje kulturnog razvitka, kao i mnogih drugih institucija i organizacija, čiji je cilj popularizacija vizuelne antropologije u Srbiji. Neki od filmova Škole vizuelne antropologije osvajali su nagrade na domaćim festivalima i učestvovali na mnogobrojnim evropskim festivalima etnofilma, filmskim smotrama i konferencijama (Međunarodni festival etnografskog filma u Beogradu, Dani etnografskog filma u Ljubljani, Ethnocineca u Beču, Dani etnografskog filma u Moskvi, SEF festival u Zadru, Etnoff u Skopju, ETNOFILm u Rovinju, BELDOCS, Interlink festival dijaloga, Mikro festival amaterskog filma – Mikro FAF, Bosifest…). Imamo dobru saradnju sa festivalima u balkanskoj regiji, a naročito sa SEF festivalom iz Zadra, koji će ove godine organizovati sedmu ediciju. Svake godine smo u Zadru i predstavljamo filmove iz naše produkcije. Pored toga, Etnoff iz Skoplja svake godine uzima naše filmove u selekciju.

Iz arhive ŠVA

Da li su filmovi nastali u toku Škole dostupni javnosti? Gde možemo da ih pogledamo? Koliko ih ima?

Filmovi sa Škole vizuelne antropologije trenutno su okačeni na dva YouTube kanala: Kluba studenata etnologije i antorpologije i Centra za vizuelnu antropologiju – VAC. Ukupno, u našoj produkciji imamo više od 40 filmova i taj broj je sve veći, s obzirom da je sve više istraživača koji žele da se bave etnografskim filmom, a nisu antropolozi. Sredinom ovog meseca, organizovaćemo i premijeru nova tri filma sa lokalne Škole vizuelne antropologije – ŠVA PRIRODAKULTURA u Društvenom centru Krov, u skladu sa svim epidemiološkim merama.

Pored lokalnih, organizovali ste i dve internacionalne letnje škole vizuelne antropologije. Kakvi su sve bili izazovi u samoj organizaciji ovakvih radionica?

Tako smo i krenuli sa radom našeg centra. Kolege Marija Barna Lipkovski i Mikloš Barna Lipkovski i ja smo došli na ideju da otvorimo javni poziv pre tri godine i tada smo imali više od 50 prijava iz 30 različitih zemalja. Bili smo jako iznenađeni kada smo dobili čak šest prijava iz Bangladeša, ali polaznici nažalost za kratak vremenski period nisu uspeli da dobiju vizu za Srbiju.

To je bilo jako lepo i haotično vreme. Organizacije jedne internacionalne radionice zahteva šest meseci kontinuiranog rada na pripremi, ali se na kraju isplati. Organizovali smo dve radionice na leto 2018. i 2019. ugostili 46 učesnika, 15 domaćih i inostranih predavača iz 20 različitih zemalja širom sveta. Takve intenzivne radionice nose jedno specifično iskustvo povezivanja između kolega, predavača i mentora. Filmove sa ovih radionica možete pogledati na našem kanalu. Uveren sam da postoji mogućnost da se letnja škola dogodi i ove godine, ukoliko regulacije prelaska granice ne postanu suviše komplikovane.

Koji su to antropolozi/škinje, istraživači/ce i filmski radnici/e koji su uzor radu ŠVA? Na čije (etnografske) filmove se osvrćete?

Zaista teško pitanje, jer pre bismo mogli da ih razgraničim po nekim vremenskim epohama.

Od samih početaka etnografskog filma, Man with a Movie camera Džige Vertova me je navukao na vizuelnu antropologiju, dok me je film Žana Ruša i Edgara Morina Chronicle of a Summer uvukao u konstantno preispitivanje refleksivnosti i participacije samog istraživača na filmu. Jedna od mojih omiljenih antropološkinja na koju se često osvrćem pri analizi filmova je Sara Pink, koja preispituje i revidira ključne komponente etnografije, uključujući intervjue, posmatranje učesnika i istraživanje u digitalnom svetu. U njenoj knjizi Doing Sensory Ethnography njena razmišljanja o senzornoj etnografiji otvaraju nam novi spektar razmišljanja o metodologiji čulnog percipiranja. U senzorijumu, gde miris, ukus, dodir i vid mogu biti međusobno povezani, Sara Pink daje praktične savete o tehnikama etnografskih istraživanja koje su značajni za mnoga druga istraživačka polja iz humanističkih nauka.

Analize filmova zimske Škole vizuelne antropologije 2020. godine

Film Kovid Nova godina

Autorke i autor: Nataša Radić, Marta Đurđević i Danilo Nikolić

Trajanje: 46’

Film preispituje da li postoji i na koji način se Nova godina koja se dočekivala 2021. razlikuje od onih prethodnih, imajući u vidu da se u tom trenutku Srbija već devet meseci suočava sa pandemijom korona virusa. Dve autorke i autor su kroz četiri segmenta: Audio log, Reportaža, Participacija i Evaluacija, pokušali da istraže i daju odgovor na idejno pitanje slušajući, snimajući i učestvujući u onome što su nazvali Kovid Nova godina.

U prvom segmentu, Audio log, skoro melanholično prepliću se audio snimci ispitanica/ka koje/i pričaju o onome na šta ih podseća i šta za njih znači Nova godina sa kadrovima grada u kome se euforična depresija otelotvoruje. Poenta prvog segmenta je upoznati gledateljke i gledatelje sa onim osećanjem koje ih uvek drma pred doček, a koje samo po sebi može da traje dugo, ali, brzo će splasnuti. Bitno je napiti se, kao što reče ispitanica.

Kadar iz filma

Drugi deo postavlja dva ključna pitanja – kako ćete slaviti Novu godinu u doba korone i da li se plašite virusa. Odgovori su manje više isti, Nova godina će se slaviti, možda malo izmenjeno, u manjem krugu, ali, retko ko će preskočiti doček. Virusa se isptanice/i ne plaše. Međutim, jedna od ispitanica, iako se ne plaši korone, nosi zaštitnu masku (čak i napolju) i opominje jednu od autorki da stavi masku na lice. Tada postaje jasno da pitanje koje autorke i autor postavljaju jeste previše blago, a pritom je umotano u novogodišnja pitanja, te je svako/a od ispitanih podstican/a da negira strah od virusa. Da je pitanje bilo – da li se plašite virusa koji je odneo milione života? možda bi odgovor bio drugačiji, a možda je i bila poenta da se kroz šarenu formu pitanja autorke i autor ispitanice/i navedu da slave život iznad smrti.

Dokaz da autorke i autor biraju da slave život jeste intervjuisani par iz Indije koji je posle godinu dana našao način da proslavi Novu godinu zajedno, iako žive na različitim kontinentima – doputovali su u Srbiju jer im nije potrebna viza, a vlada u tom trenutku slobodno pušta turiste da ulaze u našu zemlju. S druge strane, mogle bismo da kažemo da je ovo ipak oštra kritika neodgovornosti Republike Srbije prema svojim građankama, ali, koliko autorke i autori insistiraju na ambivalentnosti nije najjasnije u filmu.

Dolazimo do trećeg segmenta – Participacija. Iako sve vreme smisleno postavljaju pitanja navodeći ispitanice/ke na određene odgovore, najsnažniji deo prisutnosti autorki i autora u filmu jeste treći deo u kome se prikazuje sama novogodišnja noć i načini na koje se ona proslavlja u jeku pandemije. Dok autor snima skoro prazne ulice i „doček“ kod Skupštine, autorke prisustvuju kovid žurkama koje su načelno zabranjene.

Kod Skupštine, kako saznajemo, skupljaju se građani koji protestuju zbog represivnih odluka državnog vrha. Protest koji je započet 7. jula za neke i dalje nije završen i na doček se održava već 177. put. Motivi građana na protestu su različiti, od nepoverenja u vlast, do nepoverenja u postojanje korone, do izveštavanja. Autor, Nikolić, učestvuje u ovom segmentu tako što postavlja pitanja, a u jednom trenutku postaje subjekat nečijeg izveštavanja – jer kako on upire kameru u druge, tako i drugi upiru kameru u njega.

Na sličan način i autorka Radić učestvuje u svom delu segmenta, prekidajući par koji se ljubi pitanjem „Kakva će da bude 2021?“. Autorka koja najviše učestvuje u filmu je Marta Đurđević koja u jednom trenutku i obaveštava subjekte da snima dokumentarni film. Tako, iako dokumentuju stvarnost u datom trenutku i daju podlogu za dalje promišljanje, autorke i autor svojim prisustvom, više ili manje, daju jasan stav da su i oni deo te stvarnosti i da su je oblikovali zarad filma.

Estetika ovog segmenta je vizuelno neujednačena, ne samo jer autor snima kamerom, a autorke telefonom, već i zbog velike prisutnosti Đorđević koja je kako i sama kaže zaboravila na osvetljenje i prepustila se dočeku. Vizuelni nesklad otvara različite poglede na takozvanu Kovid Novu godinu, a prati ga narativni sklad, te film uspeva da da širu i čvršću sliku dočeka.

Kadar iz filma

U poslednjem segmentu – Evaluacija autorke i autor objašnjavaju i analiziraju svoje ideje, pristupe temi i metode, šta su od svojih prvobitnih zamisli ispunile, a šta su morali da koriguju tokom samog snimanja. Na taj način one i on zaista i postaju subjekti svoga filma, te ne samo što dobijamo zanimljivo istraživanje ponašanja ljudi za doček u vreme korone, mi saznajemo i o onima koji vode istraživanje. Tako se na kraju postavlja pitanje, ko su u stvari autori/ke filma – Radić, Đurđević i Nikolić ili pak njihovi mentori ili ta granica i ne treba da postoji i jedino je bitno da je film dokumentovao i preneo nešto novo?

Ono što su autorke i autor saznali jeste da se doček 2021. definitivno razlikovao od prethodnih tako što nije bilo dovoljno te prepoznatljive euforije na ulicama, ali, da se nadoknađivalo u zatvorenim krugovima. Ono što su gledateljke i gledatelji saznali jeste da se ne treba predavati pred pandemijom i da treba slaviti uživati i uživati u slavlju i da niko imun ne ostaje na to, kao što su pokazale autorke i autor svojim ispitanicama, gledateljkama/ima i sebi.

Verica Arsić

Film Odrazi

Autorke i autor: Tanja Drobnjak, Milica Stevanović i Nemanja Gudović

Trajanje: 32 minuta

Film Odrazi nastao je na Školi vizuelne antropologije u periodu između 1. i 31. decembra prethodne godine. U skladu sa opštom egzaltacijom zbog ideje da se zajedno sa 2020. godinom opraštamo i sa epidemijom virusa kovid 19, i Odrazi prave svojevrsnu sublimaciju intimnih osećanja autora povodom iskustva karantina i, generalno, života u izmenjenim okolnostima.

Početak filma prikazuje jedan za drugim portrete troje autora i uvodi osnovni (premda ne preterano dosledno sproveden) vizuelni antagonizam između enterijera i eksterijera. Enterijer, mesto karantina svakog od autora kontrastira se pojačanim zvukom ulice, na koju gledaju kroz prozore svojih soba.

Prvi pasažni kadrovi eksterijera (kojima film u celini obiluje) uvode i naraciju iz off-a. Zatim se uspostavlja konvencija da off glasa svakog od autora prati snimak njegove/njene svakodnevice. Autori nam tim putem prenose osećanja i uvide koje su stekli tokom karantina. Tekst njihovih ispovesti nelektorisan je, obiluje poštapalicama i deluje kao da nastaje na licu mesta, što ne odgovara vizuelnoj estetici filma koja se pretežno koristi hladnim bojama i statičnim, promišljenim, kadrovima koji podsećaju na novinarski dokumentarac. To je pogotovo istaknuto u prvoj polovini filma koja prikazuje obdanicu dok, pred kraj filma, snimci prelazi u noćne, kolorit se menja i stvara se utisak zaokruženosti dana.

Skrinšot iz filma

Naracija sve troje autora po sebi počiva na opštim mestima o identitetu/budućnosti: „Da bi bio ceo čovek treba ti ljubavi, trebaju ti prijatelji, treba ti hrana, treba ti voda“ i pre podseća na fejsbuk statuse, kakve smo svakodnevno čitali prethodnih godinu dana, nego na autentične ispovesti. Izuzetak tome jeste kadar u kome jedna od autorki izvodi cirkuske akrobacije dok u off-u govori o osećaju fizičke paralisanosti u toku karantina. Ova scena funkcioniše upravo zato što otkriva nešto posebno o samoj autorki sa čim možemo pokušati da se identifikujemo. Kao što to čini i izjava autora da mora da „oseća rukama“, koju, doduše, prati snimak u kom on to zaista i radi dok svira. Film mora da bude dovoljno specifičan da bi bio univerzalan, što u Odrazima blesne tek ponekad. A ukoliko mu je namera analiza fenomena, a ne univerzalna identifikacija, utoliko više mora da poseduje jasan narativni fokus i dokumentarni, a ne „ilustrativni“ snimak. 

Međutim, bilo distortiran ili realan odraz koji nam autori prikazuju ipak je veran svom imenu-naslovu u jednom – prikazuje tek spoljašnjost, što, odlučićemo da prihvatimo – jeste saglasno autorskoj nameri, iako bismo s punim pravom mogli da se zapitamo zašto. Autor govori o svojoj potrebi da „zakorači u najmračnije“ delove sebe, ali mi u filmu upravo vidimo suprotno. Sve troje autora su, kako „spolja“ deluje, mladi beogradski hipsteri (koji kad im dosadi Beograd prosto „otputuju za Francusku ili Luksemburg“), a problemi o kojima govore saglasni su njihovoj socijalnoj poziciji koja deluje da je u sva tri slučaja manje-više ista.

Skrinšot iz filma

Takođe, zajedničko njihovim perspektivama jeste da se bave umetnošću, što, kako film odmiče izbija u prvi plan, premda ne igra ni blizu dovoljno veliku ulogu koliko bi moglo. Međutim, s obzirom da je film Odrazi nastao u tek nekoliko nedelja u toku trajanja škole, ne treba mu preoštro suditi. Ovaj tekst ni ne pretenduje to da čini već da analizom pokrene preispitavanje stvorenog i podstakne kreiranje novog. Kreacija, ispostavlja se, i jeste žila kucavica ovog filma. Ples, cirkus, tkanje, sviranje, imenom – kreativnost, odgovor je autora na sputanost koju osećaju u uslovima karantina i pandemije.

Zato zbunjuje što se u temu kreativnosti upliću kadrovi kuvanja, kupovine namirnica ili jela. Ukoliko je namera autora bila da objedine stvaranje i hranu kao lice i naličje motiva „potrebe“ ili suprotno – da suprotstave ishranu kao instrument pukog preživljavanja sa pokretačkom snagom umetnosti koja tom preživljavanju daje smisao, to nije dovoljno jasno. Da bi se ta vrsta suptilnog znaka provukla s jasnom porukom, film bi bilo potrebno „očistiti“ suvišnih pasažnih kadrova koji broj motiva nižu u nedogled.

Pored svega rečenog, moramo priznati da neki filmovi jednostavno imaju mnogostruko veću važnost za ljude koji ih stvaraju nego za moguću publiku. I to je sasvim u redu.

Mina Petrić