Najgora osoba na svetu (2021)

reditelj: Joakim Trir

scenaristi: Joakim Trir i Eskil Vogt

Kako se bliži kraj godine sve češće nailazimo na liste najboljih godišnjih ostvarenja – najbolja pesma, album, knjiga, bar, laptop, vino, država na svetu… Tako je kritičar David Sims u The Atlantic početkom meseca objavio listu 10 najboljih filmova 2021. godine. Kritičar Ričard Lavson (magazin Vanity fair) takođe je objavio listu najuspešnijih ovogodišnjih filmova. Apsolutni pobednik prema mišljenju oba kritičara jeste film Najgora osoba na svetu Jaokima Trira. Naša publika imala je priliku da pogleda film na Festivalu evropskog filma Palić.

Zašto se baš ovaj film šepuri na top-listama 2021. godine i da li ga je Norveška, zasluženo ili ne, kandidovala za 94. dodelu Oskara u kategoriji najboljih stranih filmova?

plakat filma

Kada pogledamo prošlogodišnji i ovogodišnji nagrađeni film na Festivalu na Paliću uočava se tendencija popularizacije filmova muških, sredovečnih reditelja koji stvaraju filmove sa savremenim ženskim protagonistkinjama koje, u manjoj ili većoj meri, trpe represiju u patrijarhalnom društvu. Tako je Znoj  (o kome smo pisali ovde) reditelja Magnusa fon Horna, prošlogodišnji dobitnik nagrade FIPRESCI (nagrada Internacionalne federacije filmskih kritičara tj. Fédération Internationale de la PRESse CInématographique), prikazao nesigurnu, nesnađenu fitnes instruktorku i influenserku koja preispituje svoj internet i realan identitet, suočavajući se, pritom, sa rodno zasnovanim nasiljem. Na sličan tematski okvir nadovezao se i ovogodišnji pobednik festivala na Paliću – film Joakima Trira Najgora osoba na svetu.

Premijerom ovog ostvarenja na festivalu u Kanu, uvežban dvojac – norveški reditelj Joakim Trir i scenirista i reditelj Eskil Vogt, zaokružili su svoju takozvanu Trilogiju o Oslu. Nakon skandinavskih drama Oslo, 31. avgust i Repriza, Trir prelazi u žanr romantične komedije i stvara priču o savremenoj, anksioznoj mladoj ženi u kasnim dvadesetima koja pokušava da sazri, otkrije čime želi da se bavi u životu i sa kime želi da bude u vezi. Zbog toga bi žanrovska odrednica filma mogla biti i coming-of-age, odnosno priča o odrastanju, iako se takvi narativi vezuju za tinejdžere i adolescente. Smeštanjem tridesetogodišnjakinje u egzistencijalnu i identitetsku krizu pokazuje se navodna fragilnost i nesamostalnost generacije milenijalaca.

Renate Reinsve, Joakim Trir i Andres Danielsen Lie na premijeri u Kanu

Film započinje nizom brzih kadrova u kojem iz voice over-a upoznajemo Juliju (izvrsna i ubedljiva Renate Reinsve, nagrađena za ovu ulogu na Kanskom festivalu) koja objašnjava kako je sa perspektivnih studija medicine prešla na psihologiju, da bi zatim odustala i od toga i započela kurs fotografije. Paralelno sa menjanjem smera obrazovanja, Julija menja i momke. Ili kako bi ovaj uvod sažela starija gospođa iz publike na projekciji filma na Filmskom festivalu u Herceg Novom: Danšanji mladi. Užas! Junakinja će se oprobati i u pisanju, te piše kolumnu – žanr Keri Bredšo – Da li feministkinje mogu da uživaju u oralnom seksu, a konačno zaposlenje pronalazi u lokalnoj knjižari.

Julija ulazi u ljubavnu vezu sa petnaest godina starijim crtačem mizoginih andergraund stripova Akselom (brilijantni Andres Danielsen Lie). Ovaj odnos poslužiće autorima da prikažu generacijski jaz između malodušnih milenijalaca i konzervativnijih starijih generacija. Eklatantan primer njihovih razlika i međusobnog nerazumevanja ogleda se u sceni kada Julija i Aksel razgovaraju da li i kada bi želeli da imaju decu. Dok Aksel tvrdi da je sada pravo vreme, Julija okleva i govori da još uvek nije spremna. Na pitanje šta je potrebno da se desi pre nego što bude spremna, ona odgovara: Ne znam. Potrebno je da uradim više. Više čega? Ne zna ni ona sama, ali je sigurna da nije uradila dovoljno.

Strukturalno, film je podeljen na 12 poglavlja, epilog i prolog između kojih priča meandrira od ljubavne melodrame – scena zamrzavanja celog sveta osim Julije i njenog novog ljubavnog interesa, mladića Eivinda (fantastični, ljupki Herbert Nordrum), preko tragedijskog patosa – scene raskida ljubavne veze i konačnog rastanka Julije i Aksela, pa sve do komedijskog preterivnja – portretisanje Eivindove partnerke Sunive (Marija Gracia Di Meo), ekološke aktivistkinje, borkinje za prava svih i svega. Pritom, u scenama različitih emotivnih naboja i tonova, priča zadržava izvrsne duhovite i ironične opaske. Doduše, u određenim momentima scenariju filma nedostajao je brži tempo ili artikulisaniji scenski sukob čiji pokretač nije samo Julijina letargičnost i pokunjenost.

Ali kako kaže Lana del Rej: ljubav nekad nije dovoljna

Femizam kao okosnica narativa provejava čitavim filmom. Julija preipsituje svoj položaj žene u društvu u odnosu na to da li će postati majka; veoma oštro i tačno kritikuje se ženomrzački stav Aksla u njegovim stripovima i zbog toga se javno poziva na cancel-ovanje, odnosno, otkazivanje njegove umetnosti. Ipak postoje dva trenutka u kojem film pada na testu feminizma. Činjenica da je junakinja nesigurna u odnosima sa muškarcima i da ne zna šta je ono što traži, objašnjava se hladnoćom i odsutnosti njenog oca. Na taj način je kinematografija dobila još jedan stereotipni ženski karkater koji ima daddy issues zbog čega, posledično, ima poteškoće u ljubavnim vezama.

Tretman ovog dela Julijinog karaktera i odnos između nje i njenog oca deluje kao komentar sredovečnog muškog autora o iskustvu mlade žene. Kako da se opravda neuspela veza protagonistkinje? Lako, zna reditelj kako! Njen otac, ispostaviće se, nikad nije bio prisutan tokom njenog odrastanja i nikad joj nije pružio podršku. Ovo predstavlja krajnje banalizovanje složenih ljubavnih, a i roditeljskih odnosa i mogućih razloga za inhibiciju mlade žene. Zbog čega se evropski reditelji osećaju pozvanim da umesto rediteljki govore na temu ženskog iskustva? Da li su možda zbog popularizacije ove teme nakon metoo pokreta, te veće prođe sličnih sižea na konkursima, odabrali da jednodimenzionalno pripovedaju o ovom problemu? Nadam se da Palić Film festival, ponovnim nagrađivanjem filma iste tematike, a urađenog od strane autora koji se površinski i mlako bavi ovim problemima, neće podstaći kritičare da se i 2022. godine, treći put zaredom, ovo pitaju.

I couldn’t help but wonder, da li je moj otac kriv za sve; kadar iz filma

Drugi propust (i antifeministički komentar autora) tiče se samog naslova filma Najgora osoba na svetu. Premda je jasno da se time aludira na samu Juliju koja se u vezama konstantno oseća teskobno zbog odluka koje donosi iz, suštinski, najboljih namera, postavlja se pitanje: da li je osoba najgora na svetu samo zato što je ostavila dobrog čoveka? Da li žena koja raskine sa muškarcem, iako je on dobar prema njoj, može da se nazove najlošijom osobom? Nesporno je da Julija može tako da se oseća u filmu, ali nedostajao je stav autora koji bi pokazao da njeno osećanje u datoj situaciji ne mora da bude (jedino) ispravno te nemamo dovoljno argumenata da naslov shvatimo ironično.

Narativu su takođe nedostajali jasniji stavovi povodom feminizma. Sa jedne strane Julija piše svoj feministički blog, želi da ne bude ocenjena kao manje vredna žena jer trenutno ne želi da rodi dete, dok sa druge strane nema jasno artikulisano mišljenje o mizoginim crtežima svog partnera i nikada u filmu ne dela spram svojih stavova ili ne donosi odluku zbog njih ili uprkos njima.

Film Najgora osoba na svetu uspeo je u portretisanju jedne generacije koja oseća pritisak da pre 30. rođendana mora da ima stabilan posao, stan i porodicu, a sa druge strane još uvek ne zna ni da li ili na koji način želi to da ostvari. Joakim Trir je vizuelno prijemčivim, montažno brzim i koloritnim, a emotivnim i zavodljivim kadrovima filma uhvatio utučenost i bezvoljnost mladih, adresirao određena pitanja koja ih tište, ali nije uspeo da ponudi određeni izlaz i nadu iz takvog stanja.

izgubljeni u neodlučnosti; kadar iz filma

Milenijalci žive u nesigurnim vremenima i kako Mark Fišer kaže lakše je zamisliti kraj sveta, nego kraj kapitalizma. Zbog ekonomsko-političkog sistema, ekologije i pandemije mladi ljudi su danas, prema mnogim istraživanjima, nesrećni. To se, uostalom, tematizuje u sve većem broju filmova i serija (pomenuti Znoj, popularna serija po knjizi Sali Runi Normalni ljudi, kao i njen novi roman Bajni svete, gde si…)… Pošto je anksioznost generacije činjenično stanje, naveliko obrađivano u umetnosti poslednjih godina, od autora i autorki koji se sa tom temom uhvate u koštac očekujemo i jasan stav spram teme umesto da nam je samo izlože kao problem, kako to čini Joakim Trir (ok, anksiozni smo i tužni ne znamo šta ćemo sa svojim životom, shvatili smo…).

Filmske priče bi ipak trebalo da ponude maštovitiji sadržaj i kompleksnije karaktere od onih koji pate per se (kao što je slučaj sa ovim filmom), a patnju likova, tobože, nije ni potrebno objašnjavati zbog okolnosti u kojima žive… Julija je mogla da osmisli svoj profesionalni život, ali ona bira da ne istraje. Mogla je da se suoči sa Akselom, mogla je da razgovara sa Eivindom, ali ona bira da ćuti. Nedostatak motivacije u Julijinom životu, autori su odlučili da pokažu time što scenaristički nisu motivisali njene postupke (što nikako nije opravdano, naprotiv, moguće je vrlo konkretno scenaristički motivisanim i opravdanim postupcima portretisati bezvoljnost lika), što je rezultiralo proizvoljnošću priče.

Za nemotivisane filmske karkatere, ipak, ne možemo kriviti najgoru generaciju na svetu.