Famozne devedesete još uvek su vrlo žive u kolektivnom sećanju našeg društva i, kao što to biva sa svakom traumom, iznova se vraćaju u svest u različitim kontekstima. U političkom diskursu i dalje se vodi borba između nekoliko interpretacija ovog perioda, a umetnici/e još uvek imaju potrebu da se na njega osvrnu.

U poslednjih trideset godina, domaći film je u tretmanu devedesetih iznedrio popriličan fundus žanrovski i stilski različitih filmova, za čije bi i skiciranje bio potreban jedan poseban tekst. Čak i onda kada njihova radnja nije konkretno bila smeštena u te godine, u mnogim filmovima devedesete su figurirale kao samorazumljiv uzrok za razne probleme u kojima se junaci nalaze.

I pored toga, stasavaju nove generacije autora koji osećaju potrebu da pruže jednu novu vizuru na period u kome su oni bili deca ili tinejdžeri. Teret Ognjena Glavonića, govoreći o zločinima nad kosovskim Albancima, posredno je načeo i temu sinova koji su tada mogli samo da posmatraju, ali ne i razumeju, šta očevi rade i kakav im teret ostavljaju u nasleđe, a debitantski dugometražni film Kelti, rediteljke Milice Tomović, koji smo imali prilike da pogledamo na ovogodišnjem Festivalu autorskog filma, akcenat pokušava da prebaci na život i odrastanje u tom periodu, kombinujući vizure dece i roditelja.

Radnja filma većim delom smeštena je u stan na periferiji Beograda na proslavi osmog rođendana devojčice Minje, koja je svoju žurku zamislila kao maskenbal inspirisan tada popularnim Nindža kornjačama, što roditeljima samo stvara dodatnu muku, jer se u sveopštoj improvizaciji života moraju nekako improvizovati i te maske. U prvoj trećini filma pratimo pripreme za rođendan, koje podrazumevaju sva ona dovijanja koja su ljudi tada morali da sprovedu kako bi održali privid dostojanstva. Dečiji rođendan prilika je i da se odrasli okupe, te se u jednom malom stanu radnja odigrava na dva plana.

U dečijem svetu ovog filma nema većih bura, sem povremenih peckanja na klasnoj osnovi: nekolicina je imućnija, ima uverljivije kostime što joj daje za pravo da se podsmeva ostalima, ali to neće preći uobičajene granice, te na tom nivou nema naročitog razvijanja zapleta. Iz dečije grupe, priča će više mesta dati samo Fići, slavljenicinom bratu od tetke, koji je sramežljiv dečak i primetno je skrajnut; on jedini nema kostim i od trenutka kad se pojavi čini se kao višak na koga niko ne obraća pažnju, sem kamere koja će ga pratiti u njegovim naporima da očisti fleku od kolača koji mu se zalepio za košulju. Osim što lako mami naše simpatije, Fića će biti protagonista i epiloga, koji je metaforični i donekle poetski autorski komentar filma.

U svetu odraslih, stvari su daleko kompleksnije i teže. Kroz razgovore na različite teme (od politike, stanja u društvu do ličnih problema), ali i kroz ono što je prećutano, što se iščitava iz pogleda, mimike i atmosfere, dobijamo sliku jednog društva u grču, u kome se problemi konstantno potiskuju, ne toliko što je rešavanje istih bolno, koliko zbog toga što za bilo kakvo bavljenje sobom nema ni vremena ni energije. To se najpre odnosi na Minjine roditelje čiji brak već godinu dana ne funkcioniše, što se prikazuje već u prvoj sceni filma, u kojoj vidimo Minjinu majku Marijanu (Dubravka Kovjanić) koja masturbira u krevetu pokrivena jorganom, dok njen muž (Stefan Trifunović) prolazi kroz sobu na prstima. Priče ostalih likova ne moramo prepričavati, dovoljno je reći da i među njima postoje zapleteni odnosi i potisnute frustracije.

Kelti su najjači na planu rekreiranja atmosfere devedesetih: od garderobe, frizura, enterijera, ali i svih pratećih elemenata, kojih se mi koji smo tada živeli vrlo dobro sećamo, poput step sokova i jeftinih rođendanskih sendviča. Vizuelni doživljaj je toliko snažan da provocira druga čula: osetio sam mirise tih jorgana, jastučnica, kupatila, automobila, cigareta, hrane. Fotografija Dalibora Tonkovića je blago nostalgično obojena, ali istovremeno hvata poroznost ambijenta. Režija Milice Tomović, uz montažu Jelene Maksimović, uspeva da prenese klaustrofobiju prostora u kome, i pored potisnutih emocija, ipak postoji određena dinamika. Ovo nije spor film, život uprkos grču ključa, likovi se sudaraju i u tim sudarima rađaju se manje ili više iskreni kontakti. Mizanscen oslikava stanja i odnose pune tenzije, rediteljka se često koristi krupnim ili srednjim planovima natrpanim junacima u kojima ima mesta samo za švenkove ili vrlo limitirane promene pozicija kamere; dalekih planova je vrlo malo i zato imamo utisak da smo i mi zaglavljeni u nekom dovratku ili ćoškovima tog stana.

Kelti svojom postavkom podsećaju na film Sieranevada, rumunskog reditelja Kristija Pujua, koji se odigrava u sličnom socijalnom miljeu, takođe u jednom stanu, samo što je povod familijarnog okupljanja u ovom slučaju parastos. Međutim, Sieranevada je film od skoro 3 sata, nekonvencionalne dramaturgije, likovi se otkrivaju postepeno i nema većih lomova i obrta. U skladu sa poetikom ovog autora, film pokušava da se što više približi ritmu života, vreme nije sabijeno i njegov efekat računa više na ugođaj, nego na naraciju. Film Milice Tomović ima nešto od pobrojanih aspekata, ali u mikrodozama.

Kelte stoga ipak moramo posmatrati najpre kao jedan dramski kolaž. Film pretenduje da prikaže presek društva, tačnije srednje klase koja se preko noći našla na ivici bede. U tom slučaju film nam ne donosi mnogo toga novog, sem što već poznate probleme prekriva velom nostalgije i nudi jedan topliji pogled i razumevanje za sve one koji su tih godina morali da brinu ne samo o svojoj, već i o egzistenciji svoje dece. Simbolična scena sa tortom, govori o tome kako su naši roditelji i pored svojih ličnih drama i sveopšteg beznađa uspevali da koliko-toliko uspešno igraju predstavu normalnog života.

Scenario, koji sa rediteljkom potpisuje i dramaturškinja Tanja Šljivar, klizi po ivici opšteg mesta po kome su devedesete naprosto loše, krive za svaki problem pojedinca, a brojnost likova samo nam otežava da poverujemo u tu motivaciju. Na primer, ubedljivija je veza između disfunkcionalnosti braka Minjinih roditelja i stanja u društvu, nego što bismo za probleme u lezbijskom ljubavnom trouglu, koji je dobio prilično mesta u priči, mogli okriviti isti uzrok.

Kao nedostatak treba istaći i pojedine neuverljivosti i preterivanja. Teško je poverovati da u tom miljeu i u to vreme od osam-devet ljudi petoro budu otvoreno gej orijentacije. Takođe, epizoda kada otac, koji je Minji za rođendan obećao koker španijela, što naravno nije mogao da obezbedi, kao zamenu pronalazi jednog neuglednog mešanca kome fali jedna noga, prilično prelazi granice ukusa: kao da nije bilo dovoljno to što pas neće biti one rase koju je Minja želela, već je trebalo da bude i obogaljen.

Glumački, Kelti su odlični. Rediteljka je, uz promišljeno kadriranje i mizanscen, uspela od svojih glumaca da dobije i prirodnost, što je u ovakvom filmu jako bitno. Naročito treba istaći dečiji deo trupe, jer znamo da je veoma teško i od jednog deteta dobiti uverljive glumačke reakcije, a kamoli od ovolike grupe, a ona funkcioniše besprekorno.

Ako želite da se prisetite devedesetih ili, ukoliko ste mlađi, da vidite prilično vernu rekonstrukciju istih, onda Kelte svakako treba da pogledate, naročito što ovakva vrsta autorskog filma ne dobija zasluženu pažnju šire publike. Ipak, u kontekstu dometa evropske festivalske kinematografije, Kelti dobacuju samo do proseka. Mislim da je razlog tome što film ostaje negde između želje da prikaže atmosferu i „život kao takav“ (nalik pomenutoj Sieranevadi) i nastojanja da bude dramski mozaik; za prvo nedostaje radikalnosti u formi, za drugo bolje razrađen scenario. Zato Kelte metaforički možemo uporediti sa step sokom, to je film-koncentrat, koji u sebi, u potencijalima, sadrži sve ono što su za našu generaciju predstavljale devedesete, ali je taj koncetrat ostao nerastvoren . Verovatno su i devedesete kao filmska tema naprosto iscrpljene i Milica Tomović kroz svoj nostalgični filter zatvara krug, njen film ne pokreće nove polemike, već donosi izmirenje sa ovim periodom naših života. Ukoliko ga sagledamo u tom kontekstu, kao poslednji film o devedesetima, može nešto bolje proći nego kao delo za sebe.