Petu godinu zaredom u Malom Iđošu održava se Međunarodni filmski festival kratkog metra sa romskom temom (FROM). Ovaj zvanični naziv vam zapravo ne može reći mnogo, jer FROM nije samo festival filma, a nije ni samo umetnički festival, to je jedna neobična pukotina u prostoru i vremenu, koju je teško opisati nekome ko u nju nije kročio. Na posedu multimedijalnog umetnika i pokretača FROMa, Zorana Tairovića, prostire se Država umetnosti (State of Art), ambijent u kome umetnost i život, estetsko i praktično, stoje u saglasju, gde predmeti pred našim očima mogu menjati svoju namenu, dok ceo eksterijer i enterijer, zajedno sa ljudima u njima, pulsiraju kao jedan čudan organizam. State of Art nije, dakle, prostor umetnosti u konzervativnom smislu te reči, nema tu ničeg muzejskog i okoštalog, to je izmeštena stvarnost u kojoj ima svega sem konvencija.

State of Art

Zoran Tairović

Predsednik žirija ovogodišnjeg FROMa trebalo je da bude naš legendarni kompozitor Zoran Simjanović, tvorac nebrojenih numera za kultne domaće filmove, koji je, nažalost, ove godine preminuo od posledica korona virusa. U njegovu čast, ovogodišnje izdanje festivala ponelo je naziv „Anđeo čuvar“, asocirajući na njegov duh koji će i dalje lebdeti nad našom kinematografijom, ali i na film Gorana Paskaljevića, za koji je Simjanović radio muziku, i koji govori o problemu trgovine romskom decom. Prvog dana festivala je održana projekcija ovog filma i kasnije panel diskusija o temi obrađenoj u filmu, ali i zaostavštini Zorana Simjanovića.

Zoran Simjanović

Pored fascinacije celokupnom atmosferom, kao i drugim propratnim sadržajima, na FROM sam ipak otišao da bih pisao o filmovima, tako da se sada fokusiramo na najvažnije. Takmičarska selekcija se sastojala od pet kratkometražnih filmova (tri domaća i dva strana), od kojih su četiri dokumentarna i jedan eksperimentalni. Pored filmova u kojima su protagonisti Romi, dva ostvarenja se bave problemima izbeglica iz Afrike.

Volim (2021) rediteljke Anje Koprivšek kratkometražni je dokumentarni film o dve sestre, Zimki i Nazmiji, tinejdžerkama romkinjama iz Zagreba. Kao što i naslov sugeriše, film se pre svega bavi emotivnim stanjem obe devojčice, njihovim međusobnim odnosom, kao i odnosima prema drugima: momcima, porodici, školi… Rediteljka vešto balansira između prikaza socijalnih problema i onoga što je intimnije i univerzalno, što prepoznaje svako ko je prošao kroz pubertet: osećaj bujanja nepoznate energije i prijatne zebnje što se nalazimo na pragu nekog novog života.

Kvalitet koji najpre upada u oči jeste sam izbor protagonistkinja, jer nam pruža uvid u jedan svet koji nam se istovremeno čini i bliskim (problemi adolescencije su nam dobro poznati), ali i udaljenim (jer je taj svet ipak određen specifičnim problemima romske dece). Takođe, odnos Zimke i Nazmije ima u sebi dramaturški potencijal, koji autorka promišljeno koristi. Zimka sebe doživljava kao neozbiljnu, nezrelu, detinjastu, a Nazmija kao preozbiljnu i preodgovornu, dok će razvoj priče, na neki način, dovesti u pitanje njihovo viđenje stvari. Narativna struktura bliska je igranom filmu: saživljavamo se sa junakinjama, želimo da vidimo šta će dalje biti, prisutni su i momenti napetosti i preokreta. Ukupni efekat je kao posle gledanja dugometražnog coming of age filma, a za to je, čini se, zaslužno vreme koje je Anja Koprivšek bila spremna da uloži ne u samo snimanje, već u druženje sa devojčicama.

Nazmija i Zimka

U tome se krije i najjači adut filma: način na koji autorka pristupa svojim junakinjama. Oseća se prisnost i poverenje koje Zimka i Nazmija imaju prema njoj. Njeno prisustvo je nenametljivo, svesni smo ga zbog odmerenih pitanja koja postavlja ili zbog toga što se ponekad same devojčice prirodno obraćaju kameri kao trećem sagovorniku. Anja Koprivšek ipak zadržava distancu, te se njena emotivna uključenost ili stav ne ističu. Tu vrstu odnosa prenosi i na ton filma u celini, koji nikada ne prelazi u patetiku. Emotivne scene često seče pre kulminacije, a prisnost među sestrama pokušava da prikaže posredno, kroz detalje, situacije ili radnje iz kojih se odnosi iščitavaju bolje nego da su nam eksplicitno objašnjeni. Volim se zbog svojih brojnih kvaliteta našao i u selekciji Festivala filmskih autorki koji je letos organizovao magazin Iz Off-a zajedno sa udruženjem OFF Novi Sad.

Dahla: film i zaborav (Dajla: cine y olvido, 2020) u režiji Artura Duenjasa je u potpunosti opservacijski dokumentarni film koji prikazuje jedan izbeglički kamp u Alžiru u kome ljudi pokušavaju da održe kakav-takav ritam normalnog života, iako zadovoljenje svake elementarne potrebe u takvim okolnostima deluje kao podvig. Prizori njihove svakodnevice su, međutim, samo uvertira u glavni događaj ― filmski festival koji će se na tom mestu održati uprkos svemu, kao dokaz da je i umetnost nasušna potreba.

Dahla

Ritam filma je spor, reditelj se trudi da na gledaoca prenese atmosferu kampa: prostranstva pustinje, improvizovanih stambenih prostora i sveprisutnog peska i vetra. Iako bi okolnostima i ambijentu možda više odgovarao nešto prljaviji izraz, pažljivo komponovani kadrovi ovog filma mogu se opravdati u svetlu njegove poruke: da za estetiku ima mesta čak i u uslovima golog preživljavanja.

Urbana pustinja (2020) u režiji Marka Vejinovića jeste prezentacija rada Ekumenske humanitarne organizacije (EHO) i njenog projekta „Terenski rad sa decom koja su u riziku da budu uključena u život i/ili rad na ulici“, koji živi od 2009. godine i kroz koji je podržano preko 800 romske dece iz podstandardnih naselja. U filmu imamo priliku da čujemo iskustva svih generacija (od najmlađih koji su trenutno deo projekta, preko mladih koji se u pozitivnom svetlu sećaju svog učešća, do onih starijih čija su deca bila uključena u EHO). Pored topline i optimizma kojim zrači film, dobijamo uvid u konkretne potrebe ljudi iz tih naselja, ali shvatamo i značaj humanitarnog rada koji se zasniva na kreiranju alterantiva deci koja bi inače verovatno bila prepuštena ulici. Segment koji prikazuje kreativni rad dece na lutkarskoj predstavi rezonuje sa prethodno pomenutim filmom, jer govori o značaju kulture i stvaralaštva u borbi protiv surovih životnih okolnosti.

Urbana pustinja

Šuma (La Forret, 2020, Lo Thivolle i Quahib Mortada) je francuski eksperimentalni film u kome autori pokušavaju da snime susret sa migrantima u šumi na granici Maroka i Alžira. Akcenat je na pokušaju, pošto se pravi susret, zbog nepoverljivosti migranata, ne može ostvariti. Kadrovi su snimljeni „super osmicom“, često jako mutni, dok povremeno, uz crn ekran, samo čujemo snimljeni razgovor sa nekim od migranata ili ljudi koji ih sprovode, te ovaj film više govori o osujećenim namerama filmadžija da ulove aktuelnu temu. Upravo zbog tog navalentnog pokušaja da se zaviri u izbegličku nesreću, ovaj film donekle iritira gledaoca, a da li je ta vrsta nelagode efekat sa kojim su autori svesno računali, ne može se sa sigurnošću reći.

U ovoj selekciji nedostajao je film koji bi bio napravljen od strane Roma/Romkinje, ali zato Sedmo dete (2021) Milutina Jovanovića donosi priču o Romu umetniku, Metiju Kamberiju, mladiću iz Niša, koji je odrastao u siromaštvu, bio u domovima, hraniteljskim porodicama, a danas je pisac koji je sa 19 godina objavio svoj prvi roman Grad bola, u kome govori upravo o sopstvenom odrastanju.

Zapravo, Kamberi je na neki način i koautor ovog filma koji se sastoji pretežno od njegovih selfi snimaka u kojima se direktno obraća gledaocu. Oni se ređaju tako da nam se na početku Meti obraća iz Beograda, gde trenutno živi, da bismo kroz film zajedno sa njim putovali u posetu Nišu. Reditelj je na taj način kreirao snažnu kompoziciju, u kojoj sve gravitira ka ovom gradu kao simboličkom jezgru, te je film istovremeno i prostorno i vremensko putovanje duž koga se suptilno povezuju motivi i sklapa mozaik Kamberijevog života.

Meti Kamberi

Selfi snimke presecaju odlomci iz romana Grad bola koje čita narator. Zanimljivo je porediti dva različita diskursa, književni i nešto opušteniji kojim se Meti obraća kameri, a koji u suštini imaju isti sadržaj, bolnu prošlost. Na taj način do izražaja dolazi Kamberijev spisateljski dar, liričnost, osećaj za detalj i efektna karakterizacija. S druge strane, monolozi snimljeni kamerom su spontani, prepuni oprečnih izjava koje su posledica pomešanih osećanja. Kamberi u jednom snimku govori kako ga u Nišu niko ne čeka, kako ga za taj grad vežu pretežno loše uspomene, a opet jedva čeka da tamo stigne, da prošeta ponovo tim ulicama koje ipak oseća kao svoje i na kojima se, kako kaže, oseća sigurnije nego u Beogradu.

Iako Meti Kamberi trenutno živi svoj san, iza toga stoji bespoštedno suočavanje sa traumama i iz sudara te dve pozicije ― one sa koje je krenuo i one gde se sada nalazi ― izbijaju istina i život. Taj narativ istovremeno budi asocijacije na prozu Danila Kiša (nostalgični, ali ne i patetični osvrt za izgubljenim svetom teškog detinjstva), kao i na sentiment nekih narodnih ili hip-hop pesama koje govore o putovanju od trnja do zvezda.

Naročito su interesantni delovi Kamberijevih monologa u kojima kroz lične, iskustvene priče provlači i uopštene opservacije o životu. U jednom od takvih momenata reći će: „Život je poput napisane reči. Nije bitno koliko je dug, nego koliko je dobar“. Koliko je sadržajan, ispunjen smislom i emocijom, dodao bih u nastavku. Takav je i ovaj film o iskustvu Metija Kamberija.

Sedmo dete i Volim su se svojom iskrenošću, ubedljivošću, ali i zanimljivom formom primetno izdvojili od ostatka selekcije, što je prepoznao i žiri (Milan Milosavljević, Dragomir Zupanc, Ivan Velisavljević) i filmu Milutina Jovanovića dodelio Grand Prix, a Anji Koprivšek Specijalno priznanje.

Selekcija u celini čini se kompaktnom i filmovi međusobno rezonuju, a u narednim izdanjima festivala možemo poželeti da bude još bogatija, prevashodno za filmove romskih autora i autorki, kao i poneko igrano ostvarenje, kakvih je ove godine izostalo. FROM je svakako jedinstven festival koji tek treba da raste i da se za njega čuje, a trenutno ima odlične startne pozicije: u društvenom i kulturološkom smislu je jako važan i već je oformio upečatljiv identitet. Vidimo se sledeće godine!