Šta uopšte znamo o filmu na Kosovu? On se izgleda probudio u 2021. godini, a, paradoksalno, filmsku budilicu ove teritorije opterećene okovima patrijarhalnih normi i različitih previranja predvode – redateljice. Poznajući sve slabosti i prednosti njegovog pejzaža, ove mlade redateljice odlučuju podijeliti svoju ljubav prema zemlji, otkrivajući istovremeno njene mane i teret prošlosti koje nosi. One ne skreću kameru sa patrijarhata i tradicionalnih vrijednosti, nego ih snimaju i preispituju kako bi odgonetnule u kakvoj stvarnosti zaista žive.

Lavice riču, kadar iz filma The Hill Where Lionesses Roar Luane Bajrami, preuzeto sa Cineeuropa

Zahvaljujući koprodukciji sa pojedinim europskim zemljama, kosovski Centar za kinematografiju u posljednjih je pet godina napravio pravi proboj, na filmskom, ali i društvenom planu. Autorice poput Blerte Zeqiri (The Marriage), Norike Sefe (Looking for Venera), Kaltrine Krasniqi (Vera Dreams of the Sea), Blerte Basholli (Hive) i Luàne Bajrami (The Hill Where Lionesses Roar) dobile su priliku da pokažu sav svoj potencijal, a svojim uspjehom na internacionalom planu mogu biti ohrabrenje za sve mlade žene koje imaju potrebu izraziti se kroz medij filma.

Od pomenutih autorica i filmova osvrnut ćemo se na tek dva ostvarenja, The Hill Where Lionesses Roar i Hive, oba iz 2021. godine, budući da su najzapaženiji na svjetskoj sceni, što ne umanjuje kvalitetu i važnost ostalih filmova, koji su također obavezno štivo za upoznavanje sa kinematografijom ovog podneblja.

Glavne junakinje filma The Hill Where Lionesses Roar Luane Bajrami, Qe, Li i Jeta, preuzeto sa The Calvert Journal

THE HILL WHERE LIONESSES ROAR

(Luàna Bajrami, 2021)

Iako je 2021. godina u ovom malenom mjestu negdje u bespućima Kosova, sve izgleda trideset godina starije, sa rustikalnim interijerima kuća, tradicionalnim obiteljima koje ih naseljavaju i njihovim starim automobilima koji povremeno prolaze rijetko asfaltiranim cestama. Ipak, u ovom mjestu Bogu iza nogu nalazi se bljesak modernosti kojeg utjelovljuju tri djevojke sa svojim progresivnim pogledom na svijet. One zagovaraju život u kojem odbijaju nositi grudnjak, tuku se sa momcima i suprotstavljaju rigidnim uvjerenjima svojih roditelja. Njihov san je odlazak na fakultet i život u drugom gradu; njihova čežnja je vidjeti svijet koji se nalazi daleko iza brda koje okružuju njihovo maleno mjesto.

Luàna Bajrami otvara svoj debitantski film The Hill Where Lionesses Roar (u prijevodu: Brdo gdje riču lavice) sa scenom visoko na tim brdima gdje Qe (Flaka Latifi), Li (Era Balaj) i Jeta (Uratë Shabani) viču (ili riču) iz sveg glasa. To je rika čitave jedne generacije mladih ljudi osuđenih na život u balkanskim zabitima, a pronaći put preko tih zabiti do komadića modernog života daleko od zakona religije i patrijarhata ogroman je zalogaj, posebno za mlade djevojke. Bajrami inzistira na snimanju zemlje, koliko njene prirode toliko i njenog naslijeđa čime otkriva paradoks – zemlja može pružati najljepše poglede sa brda, ali istovremeno ih može i blokirati zidovima konzervativne tradicije.

Snovi o velikom gradu, kadar iz filma The Hill Where Lionesses Roar, prauzeto sa Cineeuropa

Qe, Li i Jeta pokušavaju pobjeći od tih zidova upisom na faks, ali kada ne budu primljene, njihova se rika pretvara u akciju – one pljačkaju prodavnicu i odlaze uživati u blagodatima slobode koja može biti samo kratkoročna. Djevojke se zapute na beskompromisni godišnji odmor koji Bajrami slika kamerom iz ruke tražeći prizore spontane ljepote. Fragmentirani montažni postupak, u kojem izmjenjuju prizori ljepote tijela glavnih junakinja sa ljepotom trenutaka koje provedu skupa, stvara osjećaj nesputane slobode kroz filmsku formu.

Ipak, ova vrsta formalnog pristupa stavlja Bajrami u etičku dilemu. Sanjivi prikaz djevojaka koje zapravo počine zločin i zatim pobjegnu na ležerni odmor samo romantizira njihovu slobodu umjesto da ju moralno preispituje. Pritom, na njihovom putu do apsolutne slobode ne nalazi se nitko, ni roditelji, niti policija. U tom slučaju, vandalizam djevojaka postavljen je kao jedino rješenje za njihove probleme, a tamo gdje vandalizam vlada, sloboda se pretvara u anarhiju.

Bajrami pokušava pronaći smisao filma The Hill Where Lionesses Roar, ali čini se da ne uspijeva, budući da kraj nastupi prilično naglo. Ne postoji nikakvo dramaturško razrješenje u trećem činu, a zbrkana i eliptična montaža stvara više pitanja nego što daje odgovora. To je konačni ishod filma koji je više usredotočen na atmosferu i poetizaciju, nego na prodiranje u kompleksnost teme i karakterizacije likova. The Hill Where Lionesses Roar vizualno je dojmljiva poema izgubljenoj mladosti, ali kao i njegovim glavnim junakinjama, nedostaje mu zrelosti da dosegne svijet koji leži daleko iza brda.

Poster za film Hive Blerte Basholli, preuzeto sa IMDb

HIVE

(Blerta Basholli, 2021)

Hive (u prijevodu: Košnica), debitantsko je ostvarenja Blerte Basholli, koje je premijeru imalo na Sundance festivalu. Radnja filma temeljena je na istinitom događaju koji govori o Fahrijinim (Yllka Gashi) naporima da pokrene vlastiti biznis proizvodnje ajvara. Ona želi prodavati ajvar u teglama lokalnim supermarketima, ali nailazi na negodovanje muškaraca iz svog sela koji misle da žena ne bi trebala raditi ništa na svoju ruku. Fahrije stoga pokušava pomiriti svoje napore sa konzervativnim stavovima zajednice u želji da ostvari slobodu koju nikad nije imala.

Yllka Gashi kao Fahrije, kadar iz filma Hive Blerte Basholli, preuzeto sa European Film Awards

Basholli i Gashi kreiraju lik Fahrije kao osobu koja je istovremeno nježna, ali i okrutna. Ona je poput tegli u koje puni svoj ajvar – obavijena je debelom stijenkom tvrdoglavnosti i upornosti, ali se čak i ta stijenka može slomiti pod najjačim udarcima koje život ima pružiti. Rijetke suze koje prolije u filmu samo upućuju na činjenicu da se nijedna bol ne može mjeriti sa gubitkom voljene osobe (u njenom slučaju muža). Njena odlučnost da uspije u proizvodnji ajvara usko je povezana sa njenom odlučnosti da otkrije šta se zaista desilo s njenim mužem. Uvjerenje da je možda živ tjera ju da ide naprijed iz dana u dan.

Poetski realizam filma Hive ne skreće pažnju sa radnje filma. Basholli lišava film upečatljivih formalnih odluka kako bi stavila potpuni naglasak na Fahrije i njenu životnu priču. Direktor fotografije Alex Bloom ostaje fokusiran na Fahrijino lice većinu filma, što donekle čini vizualni sadržaj filma repetativnim.

Pravljenje ajvara, kadar iz filma Hive Blerte Basholli, preuzeto sa The Film Verdict

Hive uspješno transponira istinitu priču o naporima jedne žene u fiktivni svijet filma, a Basholli pritom otkriva nešto više. Razmišljajući o filmu možemo zaključiti da Fahrije vjerovatno ne bi bila u mogućnosti pokrenuti vlastitu proizvodnju ajvara kada bi njen muž bio živ. Takav je zaključak jeziv jer bi Fahrije u tom slučaju bila osuđena na patrijarhalni princip tradicionalnog života prisutan u njenom okruženju. Također je jeziv pogled na Kosovo 2000.-tih i spoznaja da ne izgleda ništa drugačije nego danas. Basholli pronalazi bezvremenost u svom filmu zato što vrijeme tek treba da dođe do ovog podneblja.