Nakon dva i po mjeseca, pakujem stvari za povratak na fakultet i razmišljam o tekstu za portal. Ma, Parazita ću, pogledao sam ga četiri puta od kad je izašao, makar znam ponešto o tome. Dva i po mjeseca je prošlo od fakulteta, razmišljam o interakcijama sa kolegama, o Parazitu, jesam li spakovao četkicu za zube, kostimi Indijanaca iz Parazita… Kostimi iz Parazita. 

Dobro, rekoh, spakovaću se kasnije i krećem da pišem. ‘Ajmo, ekspozicija teksta, zašto sad razmišljam o Parazitu? Pa, lako mi je, pogledao sam ga, razgovarao o njemu sa profesorima, kolegama, laicima i komšijom. Priča se o filmu… O čemu se još priča? Počinjem prvi pasus:

„U svijet XXI vijeka sa krajem 2019. godine iz daleke Azije krenula je čestica mikrorazmjera koja je uzdrmala društveni poredak – obrazovanje, saobraćaj, turizam, ekonomija dovedeni su u pitanje, suočeni sa opasnoću nevidljivoj golom oku, do tada nepoznatoj čovječanstvu. Pola godine prije nego je mikročestica krenula, dvadeset prvog maja u Kan je, takođe iz Azije, tačnije Južne Koreje – donesen Parazit“

Antonen Arto razmišlja o kugi i pozorištu

Kako sam ponosan! Vidi me, kao Antonen Arto! Riješim da ubacim Artoa, kako se ono kaže kod nas u Crnoj Gori: da ispoštujem naučni milje u duhu ispitnih zadataka. Arto kao poredi pozorište sa kugom, volio bi da pozorište uzdrma pomenuti poredak kao kuga – baš kao što mikročestica radi danas. I Parazit je, na kraju krajeva uzeo četiri Oskara, uzdrmao svijet… Pišem, pišem… Napišem tu par stranica, pošaljem urednici. Stiže mejl, par dana nakon: „nemoj da te uplaši količina crvene“.

Strah. Je li moguće, pa naveo sam Artoa, i stavio izvore razgovora sa Bongom, ovo je savršeno. Dobro, strah je prestao nakon što sam zaboravio na mejl notifikaciju (nisam te swipe right to snooze, Mina, ostala je na vrhu) i pročitam i osjetim da četiri gledanja nije dovoljno. Odem u kafić sa najbržim internetom, preuzmem Parazita, zapišem ključne riječi iz Minine korekcije, pogledam film peti put. I tu mi se otvori pisak, novo viđenje slojevitosti Parazita – i krenem pisati ovo ispod.

Četiri puta pogledati film je rijetkost, makar za mene. Parazita sam prvi put pogledao na festivalu u mom gradu, i odmah sam bio zasut utiscima ljudi. Jedni su ga hvalili, drugi su ga kudili – kao što ljudi vole nakon projekcija filmova i predstava. U prvoj verziji ovoga teksta primjećujem da je priroda filma takva da umije da izazove jake impresije, nerijetko u polarnim ekstremima. Ta dva polarna ekstrema sam nazvao: „vratite mi moja dva i po sata života“ ili „dva i po sata mog malog života su ništa prema ovome“. Bravo, Andrija, znamo da si položio Istoriju filma I i da voliš svoj istančani smisao za humor. 

Međutim, kada se osvrnem na većinu mojih konverzacija o Parazitu, zaista je tako, naročito nakon što je odnio četiri Oskara. Sve konverzacije se svode na pitanje – kako? Ljudi sa kojima komuniciram, ali i zatečene filmadžije sa Zapada i ja pitamo se kako?

Ubedljivi pobednik. Preuzeto sa: The Atlantic

Da se sekund vratim na Artoa, ovaj put parafraziranog – kad se desi nešto veliko u društvu, recimo kuga (ili kako je moj prijatelj Matija primjetio u svom horor karantin Zoom filmu: „ova naša pošast“), društvena zbilja se dovodi u pitanje. Arto, zaboravih reći, bitan je pozorišni reditelj i teoretičar iz Francuske – Arto priželjkuje ovakav efekat pozorištu. Dok tapšem sebi po ramenu dobro se osjećam što sam odabrao Parazita, jer mogu da povučem paralelu sa ovom našom pošasti. Ali neću. 

Parazit je na filmsko platno zakoračio ne kao nevidljiva prijetnja čovječanstvu i njegovom poretku (srećom), ali svakako sličnog efekta na filmski svijet, naročito onaj zapadni (srećom).

Obožavam sve što je protiv konvencije, te sam u prvoj verziji teksta rekao da je Parazit „film koji konvencije žanrova dovodi u pitanje“. Ali nakon petog, najskorijeg gledanja uviđam da je to i tačno i netačno. Odmah nakon prvog gledanja zapazio sam ono očigledno – čitav film prepliće komediju, dramu, triler i horor i kao takav odnosi četiri Oskara. Mali buntovnik u mojoj glavi, bez razloga, odmah je primjetio da je Parazit objavio rat konvencijama. Ali, ne žanra, već filma uopšte, u svijetu u kome konvencije ne prave filmove, već filmovi konvencije. Obožavam tu riječ, ako niste primjetili. Možda nije prava za ovaj slučaj ali, najveći razlog zbog čega sam pogledao Parazit peti put jeste upravo to – želim da znam šta pokreće ljude na razgovor o Parazitu, zašto polemika o filmu nije stala godinu dana kasnije i na koji način je film čiste antikapitalističke poruke odnio ubjedljivu pobjedu na Oskarima. Pa, ljudi, čak se i Donald Tramp oglasio povodom ovoga: „Imamo dovoljno problema sa Južnom Korejom oko uvoza i izvoza, i oni dobiju Oskara za najbolji film?“ Ono što je rekao nakon toga šokiralo je mnoge (FOTO/VIDEO) – rekao je da želi da opet gleda filmove poput Prohujalo sa vihorom. #irony

Fokusiraću se na prva dva koraka svakog filma – na ideju i scenario. Scenario je osnova, ili temelj svakog filma. Osim ako ste Žan Lik Godar, za bilo koji film kao i za bilo koje jelo, potreban je recept (osim ako ste moja mama, koja, kako mi se čini, može imati nešto zajedničko sa Godarom). Bez obzira, svaki film i svako jelo počiva na nekom konceptu – autor ili autorka ima ideju, koju razvije, eksternizuje, oblikuje i prenese na papir u taj magični jezik slika koji zovemo scenario. Kao što se po jutru dan poznaje, tako se film (ali i bilo koje djelo narativne prirode) poznaje po svom početku, po svojoj inicijalnoj situaciji.

Sjetimo se Kopolinog Kuma i antologijske scene svadbe Korleonove ćerke. Kad god razgovaram o tom filmu (a tih razgovora bilo je mrvicu više od ovih o Parazitu od prvog gledanja do danas), uvijek sam stava da je ispod sve priče o moći mafije tadašnjeg američkog društva – priča o porodici iz koje potiče šira slika o svemu navedenom, prikazana u sceni svadbe na početku. Slično, u Parazitu, srž priče kreće od porodice. Na početku jedne, a kasnije tri. Omne trium perfectum, sve što dođe kao tri savršeno je, kaže latinska poslovica. Ovaj film zadovoljava to sveto nepisano pripovjedačko pravilo. Tri su sestre, praseta, ratna druga… 

U Parazitu je napravljena klasna distinkcija te tri porodice: bogate, siromašne i siromašnije. Porodica koja je u pripovedačevom fokusu, je ona srednja, siromašna. Porodica je osnovna jedinica društva, to su ljudi sa kojima se najviše srećemo, i koji nas u velikoj mjeri definišu.  Način na koji Bong uvodi likove bitan je za gledaočevo viđenje njihovih karaktera, ali i u velikoj mjeri njihove motivacije u daljem razvoju radnje.

Prostorna distinkcija društvene lestvice: srednja porodica u suterenu, a najsiromašnija u podrumu.

Primjer: prva situacija u filmu je nestanak interneta – majka budi muža da reaguje, on savjetuje njihovog sina kako da nađe ugao sa kog može da uhvati internet, sin istražuje, ćerka vrši korekcije pozicije. A sve u svrhu toga da bi preko WhatsApp-a saznali da li su dobili posao. Kada dobiju internet i posao, svi zajedno gledaju video kako najbrže složiti karton za picu, što nam govori o tome da je (uprkos dimu insekticida) dobijanje posla njihov cilj, a budući da vidimo u kakvim uslovima žive – i potreba. Ovako upoznajemo unutrašnji, intimni svijet porodice kroz pojedince, ali i onaj javni, spoljašnji. Na početku je njihovo traženje zaposlenja benigno i simpatično, ali tokom filma prestaje biti benigno, čak vidimo da su vrlo sistematični u svojoj prevarantskoj misiji. Ali ipak ostaju simpatični. Sto mu gromova, opet se vraćam na ono kako?

Za prvu verziju teksta, slušao sam Bongove intervjue i on pominje komunikaciju lokalne priče sa globalnim. Ono što je lokalno u kontektsu filma jeste činjenica da korejski studenti postaju mentori srednjoškolcima, ne bi li zaradili nešto tokom školovanja. Identična situacija iz Bongovih studentskih dana poslužila je kao inspiracija za film. Tako je upoznao svijet bogatih, do tada mu potpuno stran. Svoje iskustvo je prenio gledaocima Parazita, nudeći gledaocima, vječitim voajerima svijeta na filmskom platnu, guilty pleasure prozor u svijet bogatih.

„Dva smo sveta različita“, pomislio je student Bong, protagonista Parazita i Toma Zdravković, ali jedino je Bong (za Tomu mi fali dokaza) u tome vidio plodno tle za film. U različitostima je i poruka filma – sagledavajući tu razliku na dijalektički način, kroz sukob, Parazit je napravio narativni film ponovo favoritom. Sve tri porodice su portretisane u svom unutrašnjem svijetlu i onome javnom, spoljnjem. I taj tretman je ključ, tajna, recept, crveno „iks“ na piratskoj mapi sa blagom – tretman Bongove izgradnje karaktera.

Parazitizam je biološki fenomen življenja na račun drugog.

Bogati žive na račun siromašnih koji rade njihove kućne poslove, kuvaju ramen-nudle kad zatreba i čiste za njima. Siromašni (i siromašniji iz bunkera) u tome nalaze profit na različite načine – korištenja bogatog enterijera za uživanje u porodičnom opijanju ili sakrivanju od dugova. Svako na svoj način zadovoljava svoju parazitsku potrebu, koja im je svima zajednička. „Bogata je, a i dalje fina“, otac protagoniste kaže, a njegova supruga ga ispravlja: „Fina je jer je bogata“. Kao i u stvarnom životu, i u Parazitu ne postoje ni dobri ni zli, postoji siva zona življenja na tuđ račun, koristi za dobrobit sebe i/ili porodice, koja je zajednička svim porodicama prikazanim u filmu. Prikazujući bogate, Bong je mogao otići u stereotipni prikaz bogatih snobova kakve znamo iz melodramskih filmova, likova kakve je lako mrzjeti. Isto tako, porodica protagoniste se podlo „uvali“ kod bogatih, ali ni u jednom trenutku gledaocu ne pada na pamet da ih osudi, jer smo jedne gledali kako savijaju pakete za picu u podrumu ispunjenom insekticidom, a druge kako bespomoćno i naivno (usudiću se da kažem slatko) padaju na lažne mentore engleskog jezika i umjetnosti, a treći žive u podrumu jer se skrivaju od dugova.

Volimo ih i slatki su (eto, rekao sam!) zbog toga što nisu jeftine funkcije, već upotpunjeni, zaokruženi karakteri. Na ovaj način, prikaz intimnog života porodica opravdava parazitizam, i to funkcioniše. Ipak, pitamo se, pitamo – kako to da zapadna kinematografija „padne“ na priču ispunjenu lokalnim, urbanim motivima Seula i Koreje. Kao što pomenuh – lokalni kontekst studentskih poslova kao mentora nejasan je stranom gledaocu. I sam Bong govori o ovom paradoksu univerzalnog kroz lokalno – kultura ne definiše identitet čovjeka, već obrnuto. Univerzalnost priče kakva je Parazit ne dolazi iz kulturalnog, već iz zajednice porodice koja je lokalnom kulturom, situacijom i običajima samo obogaćena. 

Indijanac u Seulu više nego Englez u Njujorku.

Zanimljivo poigravanje opozitom lokalno-globalno u Parazitu je upotreba ikonografije američkih Indijanaca. U svojoj prvoj posjeti i razgovoru za posao mentora, protagonista iz siromašne porodice upita bogatu majku da li je njihov sin obožavalački nastrojen prema Indijancima, obzirom da je obučen u njihov kostim i da ispaljuje strijele po kući. Majkin odgovor na to je: „Pa, ekscentričan je i lako ometen“. Kulturno nasleđe američkih domorodaca upotrebljeno u marketinške svrhe ekscentričnim i ljudima koji su lako ometeni (ja u srednjoj), podsjeća na činjenicu da se sve češće u buticima prodaju majice sa likom Če Gevare (što Bong i sam pominje), Nirvane, fabrički pocijepane farmerice (ja u srednjoj)… Popularna ikonografija je popularna zbog svoje reputacije na tržištu, a ne zbog svojih stvarnih vrijednosti.

Na kraju, lokalni kontekst koji možda ponajviše govori o globalnoj situaciji prikazan je u prvom susretu siromašnog sina sa luksuznom kućom. On na zidu u kuhinji vidi poster  na kome je otac bogate porodice čije je ime ispisano kao „Nejtan Park“. U Koreji se ne bježi od zapadnog uticaja, pa bogati biznismeni dobijaju zapadnjačka imena – što im olakšava saradnju sa inostranim partnerima, ali im daje dodatni statusni šlag na torti bogatstva. Pa i sam protagonista dobija ime Kevin sa zaposlenjem mentora. Na sličan način možemo posmatrati i zaplet, paraziti iz sve tri porodice koriste svoje spoljnje maske koje ne bi postojale bez njihovih žrtava.

Nakon dvije i po nedjelje reintegracije i navikavanja na interakcije, oblačim se da popijem kafu i završim ovaj tekst. Obukao sam svoje crvene starke i iz ormara izvadio Metalika majicu. Ukrao sam je od sestre, koja vjerovatno zna dvije pjesme Metalike. Ipak se ja bavim muzikom, slušam Metaliku i slično, valjda ja zaslužujem da nosim tu majicu više nego ona. „Parazitizam je biološki fenomen življenja na račun drugog“, razmišljam o završetku teksta. Nisam li ja postao parazit, jer živim na račun svoje slike o sebi sa Metalika majicom, pravdajući se da je više zaslužujem. Gledam svoje crvene starke, već sam u kafiću i razmišljam da naručim makijato. Kul sam, šta da radim, furam tu neku evergreen estetiku. Za sto pored sjedaju srednjoškolci, jedna djevojčica nosi Nirvana majicu. Kurt Kobejn sa unplugged koncerta na MTV-ju me gleda, kao da mi govori da treba da završim tekst. Ljudi smo i slika koju šaljemo u svijet zasniva se na modelima. Nekome je to život u kući na vrhu brda, nekome Nirvana ili Metalika majica za koju je rekao sebi da je zaslužuje. Djevojka iz grupe srednjoškolaca nosi lenonke…

Nisam ogorčen, samo zatečen – trebalo je pet puta da pogledam Parazita da bih shvatio da smo svi mi paraziti. „Hoće li pokisnuti?“, Nejtan Park pita svoju suprugu dok njihov sin kampuje u dvorištu u indijanskom šatoru. „Neće, uvezen je direktno iz SAD-a.“. Taj vječni krug parazitiranja na račun drugih zatvoren je i svi učestvujemo u njemu, ali nam perfidno daje privid mogućnosti premošćavanja klasnih razlika koje nam kapitalizam nameće. I bogati nose farmerice, samo što njihove ne smrde na memlu i insekticid. Neko se od dugova krije u bunkeru bogate kuće, a neko se useljava u tu kuću jer je projektovana od strane proslavljenog arhitekte. Naručujem kuvanu kafu.