Dušan Makavejev – Rupa u duši

Prvi put sam vidio i čuo za Dušana Makavejeva na YouTube-u, godinu prije nego što ću početi da studiram filmsku režiju. Bio sam na lančanom gledanju intervjua Ramba Amadeusa, i sa strane mi je algoritam donio video naslovljen Dušan Makavejev i Rambo Amadeus. Obzirom da sam pogledao svaki video koji je bio dostupan, liše ovoga, kliknuh i na njega. U mom sjećanju, ostalo je nekoliko stvari: prva, da sam prije toga pogledao Rambov video kako prekida nastup Bebi Dol devedesetih, da Rambo svira gusle u videu i da Makavejev, meni tada nepoznati proćelavi čovjek, hoće da snimi film Jugoslavija, ali da za to nema finansijsku podršku. I sjećam se, ili sam to uhvatio u nekom novijem gledanju pomenutog videa, kako Makavejevljev pogled gleda negdje sa strane, gotovo sa sjetom u očima kada izgovori ime te zemlje.

Prvi put sam čuo za Jugoslaviju negdje sa pet-šest godina, godinu prije nego ću upisati osnovnu školu. Kako sam i sam rođen u nekoj od verzija Jugoslavije, bio sam na lančanom ispitivanju rodbine o njoj. Ispitao sam svakog člana porodice, i svako mi je dao istovjetan odgovor, sa istim pogledom negdje sa strane, gotovo sa sjetom u očima kada izgovori ime te zemlje.

Stop spavanje-u-parku-crveni-pasoš-za-bilo-gdje-nezaključavanje-vrata-uveče diskursu u komentarima pjesama Bijelog Dugmeta!

Pošaljite tužni smajlić na 1945 ako želite da se Jugoslavija vrati: komentar na Lepa Brena – Jugoslovenka

Daleko od ova dva događaja bitna za uvod ovog teksta, nalazi se moje najskorije gledanje nekoliko Makovih filmova, uključujući i ovaj iz kojeg je izvučen gorepomenuti video, ali i želja za pisanjem ovog teksta. A to je dokumentarac Rupa u duši iz 1994. godine. Ovaj film je Makov poslednji autorski projekat, nastao nakon njegovog povratka u Jugoslaviju, koje više nije bilo, ili, koja je sve manje postojala, ili, sve više nestajala.

Sinopsis filma je sljedeći: Posmatrajući svoj život i bitne tačke u njemu, Dušan Makavejev, u stilu Jonasa Mekasa, sumira događaje bitne za njegov razvoj kao autora – govori šta je preživio, naučio i zaključio iz svoje karijere, i negdje između redova, pokušava da je spase tražeći dio duše koji mu fali. Dobar dio filma čine isječci iz njegovih filmova: Ljubavni slučaj ili tragedija radnice PTT-a (1967), Nevinost bez zaštite (1968), WR Misterije organizma i Slatki film (1974). Zašto je odabrao te filmove, pored svojih ostalih filmova nastalih do 1994. godine?

Mnogo ih umire prekasno, a neki umiru i prerano. Još je uvijek svijetu strano učenje: „Umri u pravi čas!“[…] Doduše, onaj ko nikad ne živi u pravi čas, kako bi ikada mogao umrijeti u pravi čas? – Tako je govorio Zaratustra, F. Niče

Tako je govorio Zaratustra. A šta je sa časom rođenja? Naš Mak rođen je kao Dušan davne 1932. u Beogradu. Slike iz djetinjstva koje pamti, a koje u filmu pominje Raša Popov kroz poemu o Makovom djetinjstvu, jesu slike ljudi koji bezglavo ulijeću u valcer međusobnog nanošenja boli, ljudi u dronjcima i bijela voda, prodavana kao zamjena za mlijeko. Ali nije isključivo bijeda ono što Mak pamti – on pamti i kad je poslednji put imao kovrdže na glavi, mačke po krovovima i čuvenog akrobatu i filmskog stvaraoca Dragoljuba Aleksića.

Film Nevinost bez zaštite bio je pod dodatnom prismotrom zbog fizičkih sličnosti Dragoljuba Aleksića i Tita – skrinšot iz filma

Mak će, dosta kasnije, o svom heroju Dragoljubu napraviti film Nevinost bez zaštite. Ovaj film je kombinacija Dragoljubovog istoimenog filma i novih intervjua sa ekipom, on je pohvala pioniru zvučnog filma, kome su tu titulu privremeno oduzeli samo zbog toga što je stvarao u okupiranoj Jugoslaviji. U ovom cirkusu, Makavejev je stekao prve pečate u svom pasošu bavljenja filmom.

A taj pasoš ga je, polako, odvodio van Jugoslavije. Prije nego što dođemo do njegovog egzila i cenzure, bitno je pomenuti njegove rane radove, jer se u njima može prepoznati buduće polje interesovanja iz kojih je Dušan crpio teme za filmove, koji će ga koštati zemlje u kojoj je rođen. U Spomenicima ne treba verovati iz 1958. godine, možemo prepoznati dan koji se po jutru poznaje – priča o gotovo seksualnoj fetišizaciji idola, u filmu manifestovana u nagom spomeniku, jeste priča o jednom narodu koji lako potpadne u ruke gvozdenih, hladnih, besrčnih spomenika-idola.

[Prikazati] seks i humor bile su ozbiljne stvari. A nekad su čak mogle biti i izdaja.

Mladići iščekuju paradu, kao što su moji roditelji iščekivali farmerke iz Trsta – skrinšot iz filma Parada (1962)

Sa Paradom iz 1962. godine dobio je još jedan pečat u tom pasošu – prikazujući pripreme za Prvomajsku paradu iz iste godine, Makavejev usputno prikazuje sve aspekte jedne vojne parade, kulminacije ideologije manifestovane na ulici, koji nisu sama parada – seljaka koje nose ovce i svinje, rakiju, vojnike koje vježbaju, djecu ogrnutu u zastave Jugoslavije, masu koja donosi kućni namještaj ne bi li zauzeli bolje mjesto za pogled na taj sveti čin, koji u filmu samo što ne stiže i željno se očekuje. Navodno, Komunistička partija, prije puštanja Parade u javnost, tražila je od Makavejeva da izbaci nekoliko kontroverznih scena – uključujući i jednu, gdje Josipa Broza na izlasku iz automobila sačeka gatara, tražeći mu dinar da mu pročita budućnost. Šta bi bilo danas da je Tito prihvatio čitanje budućnosti?

Ne znamo sa sigurnošću koliko je gatara mogla da „ubode“ jugoslovensku stvarnost trideset godina u budućnosti, ali u filmovima Dušana Makavejeva možemo je, ovako retroaktivno, naslućivati. Ne samo u izboru tema koje naslućuju dominaciju prvo komunističkog, a potom i tranzicije u kapitalistički društveni poredak, nego i razloge zašto će se Jugoslaviji izvesne stvari desiti.

Nešto više liberalan i više kritički pogled na svijet oko sebe, donio je sa ostalim stvaraocima Crnog talasa, ali ne bez posljedica. Film Ljubavni slučaj ili tragedija radnice PTT-a, iz te bučne 1968. godine, donio je Partiji mnoštvo namrštenih obrva, a jugoslovenskoj kinematografiji jedan od najupečatljivijih i najljepših kadrova u njenoj istoriji – obnaženu Evu Ras sa crnom mačkom na leđima, što je ujedno i bio razlog za namrštene obrve. Osuđujući režim i njegovo strogo udaranje granica na slobodu govora, umjetnosti i seksualnosti, a sve kroz inovativan filmski jezik – kombinujući obraćanje seksologa i forenzičara u kameru, ovaj film sa nelinearnim razvojem događaja bio je prvak i pucanj za start oslobodilačke trke jugoslovenskih filmskih stvaralaca. Nažalost, dug koji je Makavejev postepeno gomilao kod tadašnjih donosioca odluka, rastao je.

„Zahvaljujući filmu [WR Misterije organizma] dobio sam kartu u jednom pravcu za izlazak iz zemlje“

Jugoslovenski akti podižu optužnicu protiv ključnog filmskog stvaraoca zbog podsmijeha, naslov je članka iz Njujork Tajmsa iz 1973. o posljedicama Misterija organizma koje je Makavejev snosio. Dovodeći u vezu Staljina i komunističku ideologiju u cjelosti sa teorijama o seksualnosti Vilhelma Rajha, ovaj film dobija priznanja kritičara na Kanskom festivalu 1971. godine, ali ne i među domaćim selektorima festivala – onog koji je čekao svakog inovativnog i kritički nastrojenog stvaraoca u tadašnjoj Jugoslaviji.

Lijeva ili desna Milena Dravić? Svejedno, obezglavljene su; preuzeto sa alchetron

Podjednako inovativan kao i njegovi prethodni filmovi, ovaj film učinio je da Makavejev bude cijenjen i prepoznat van svoje zemlje. Sve što je na odlasku ponio iz Jugoslavije, bila je lista privremeno izvezenih stvari sa granice. Na toj listi nije bilo duše, koju, kako osjećamo kroz Rupu u duši, Makavejev uzalud traži.

Traži je na bulevarima Los Anđelesa, uključujući i onaj koji je režirao Bili Vajlder; traži dušu na bulevaru gdje su ispisana imena velikih zvijezda kinematografije, traži je u košulji koja mu se ne sviđa, ali će se možda svidjeti producentu. Za djevojku koja mu daje savjete za odjevanje, Makavejev u cvjetnoj košulji i sakou izgleda kao Miami vice. A njemu se čini da izgleda kao bugarski ministar kulture. Kao čovjek koji ne može da pripada ni istoku ni zapadu, čini se da Makavejev svoje godine u egzilu provodi upravo u ovom jazu, premošćavajući ih i kritikujući ih podjednako. Jedne zbog svoje konzervativnosti, a druge zbog svojih viškova u uživanju, novcu, reklami, slobodi na kraju krajeva.

U Americi upoznaje lice jedinstveno za zapadnu kinematografiju – agenta. Barijera u razumijevanju jeste agentovo viđenje filmskog stvaraoca, jer Makovo vjerovanje je suprotno od agentovog: umjetnik treba da bude otkriven, a ne da on sam otkriva moguće finansijere. Agent, sjedeći na dasci za skakanje u bazen, kaže da je Mak već prepoznat po svojim filmovima iz šezdesetih, sležući ramenima kao da dopunjava rečenicu onime čega su obojica svjesni – biti prepoznat nije isto što i biti finansiran.

Između razgovora sa američkim agentima, Dušan često opruži noge na omiljenom kauču – preuzeto sa theguardian

Denis Džejkob, montažer po zanimanju, a prorok u Rupi u duši, ne vidi budućnosti u slučaju Dušana M.

Sve dok si bio zabranjen, u Rusiji, u svojoj zemlji, bilo gdje – bio si prijetnja. A sada, kada ljudi održavaju festivale u tvoje ime, sada si kao Flober – buržuj koji živi buržujski život i pokušavaš da budeš umjetnik.

Denis zagovara film sa asinhronim zvukom: čini mu se da je to budućnost, kao što je Godar donio „veliku revoluciju robova“ protiv plemenitih vrijednosti i time promjenio film za sva vremena. Makavejevu se čini da je odradio svoje u svijetu filma, i da je odlaskom iz svoje zemlje izgubio dušu. Njegove najbolje godine, ostale su u Jugoslaviji, i ono što je u inostranstvu stvarao, godinama je gubilo odbljesak njegove duše u njegovoj matičnoj zemlji. Kako Rupa u duši odmiče, sve se više čini da se Mak slaže sa Ničeom: pravi čas za njega otkucao je onog trenutka kad je izašao iz zemlje.

U San Francisko devedesetih, stereotipnu kolijevku liberalnih vrijednosti i duhovnosti zapadnog svijeta, dolazi i Makavejev. Razgovarajući sa istočnjačkim guruom, pokušava da dozna gdje je izgubio svoju dušu.

Gdje si je izgubio? U zemlji zvanoj Jugoslavija. Da li ta zemlja još uvijek postoji? Pa… I ja se pitam da li je ikada postojala. Da li se duša može izgubiti kao stara cipela?

U ovoj sladunjavo-ironično-duhovoj razmjeni čini se da pored toga što je Makavejev došao do zadnjeg mjesta na kome bi mogao naći dušu, on i dalje vjeruje u to da je njegova, uskoro i bivša, zemlja mjesto gdje je njegova duša. Nakon što mu guru pokloni melodiju iz sna na nekom čudnom zvonećem muzičkom instrumentu, Makavejev mu poklanja zvižduk pjesme Od Vardara do Triglava. Možda je i ta Jugoslavija gdje je ostavio dušu – samo san. Možda, u snu, čovjek ne može biti prognan zbog svog stvaralaštva i tako lako izgubiti dušu.

Mak poklanja guruu zvižduk iz sna – skrinšot iz filma

Na kraju filma, vratio se u taj san, došao je u zemlju gdje se štosevi milijardi novaca mijenjaju za jedno jaje, a jedno jaje za nešto mesa. U zemlju, gdje su crkve nekada predstavljale mjesta okupljanja, a sada predstavljaju krune nacionalizma koji je u to vrijeme sve više uzimao maha: veliko betonsko zdanje, koje će kasnije postati najveće pravoslavno svetilište, napravljeno je samo da bi bilo napušteno. Idući u susret svojim prijateljima i kolegama, Makavejev razmišlja da li je u redu da jedu supu sa rezancima. U narednom kadru vidimo granatiranje Starog mosta u Mostaru.

Ispod jednog od mostova, Rambo Amaedeus i Dušan Makavejev prolaze brodom. U pitanju je Stari savski most, simbol grada u kome je Makavejev rođen. Ovaj most nastao je u Drugom svjetskom ratu, i neposredno nakon rata bio je poznat kao Švapski most.

Od početka nacionalističkog ludila, Beograd se do te mjere promjenio, da je neprepoznatljiv. Ljudi se kreću okolo, kao da im nedostaje neki dio ili dva. Sve je agonija i masovna amnezija.

Protiv grada se ne može govoriti, zaključuju Makavejev i Rambo. Ne postoji ništa loše u njemu, osim nekolike zgrade iz kojih se donose važne odluke. Na kraju, sve se svodi na tih nekoliko centara moći. Kada je Rambo 1992. godine upao na nastup Bebi Dol i rekao da ne želi da zabavlja biračko tijelo dok u susjednim gradovima bombe padaju, možda je, na neki način rekao ono što je Makavejev pričao svojim filmovima šezdesetih i sedamdesetih. Nakon svog egzila od dvadesetak godina, završnicu svog filma Makavejev dijeli sa Rambom – dajući mu prostora u filmu koji se zove Rupa u duši, kao kolegi umjetniku koji je primjetio neke stvari, dok su drugi stvarali okrećući glave od realnosti.

Gospode, kuda, daj mi znak; preuzeto sa alchetron

Dušan Makavejev je rođen u Beogradu i umro je u Beogradu. Stvarao je između dva ratna perioda: Drugog svjetskog rata i ratova devedesetih u Jugoslaviji. Prvi je izrodio jednu zemlju, a drugi je uništio. O ljudima i vrijednostima koji su živjeli u toj zemlji svjedoče ljudi i vrijednosti koji ostaju za njom. Kako svaka generacija nosi breme one prethodne, tako i ova naša ima veliko breme za ponijeti. Međutim, ono šta se zaboravlja vrlo često jesu svijetle tačke. Stoga, ona otrcana fraza da ljudi pamte samo loše stvari možda ima smisla. Ili nas je istorija naučila da bez obzira koliko svjetlih tačaka imali, one vrlo često osvjetljavaju one loše prikrajke stvarnosti koja nas okružuje. Pitanje je, koliko ih ti svjetli primjeri zasjenjuju?

Činjenica je da je Dušan Makavejev, ali i Saša Petrović, Živojin Pavlović, Mića Popović, Puriša Đorđević, Želimir Žilnik, Lazar Stojanović, Kokan Rakonjac i svi umjetnici čija su imena vjetar koji je pokrenuo Crni talas – da su svi oni zadužili svoju zemlju. Platili su cijene, na različite načine, neki i svojom dušom – da bi u amanet budućim pokoljenjima ostavili djelove svoje duše, koje, svjedoci smo, traju duže od nekih ideologija.