Davne 2003. godine dobio sam svoj prvi kompjuter. Uz njega sam dobio modem i štampač. Na pištajućim frekvencijama ADSL modema konektovao bih se, i sate provodio tražeći smiješne slike, koje bih štampao. Moje prvo razočaranje tehnologijom bilo je kada sam otkrio da ne mogu odštampati gif (gif > džif, fight me).

Proučavajući istoriju filma prisjetio sam se svojih mladalačkih muka. Naime, rođenje filma moglo bi se u nekoj mjeri poistovjetiti sa mojom željom da štampam gifove. Dvadeset osmog decembra 1895. godine, pred oko dvije stotine gledalaca, projektovano je deset kratkih filmova braće Ogista i Luja Limijera, svaki na traci dužine oko sedamnaest metara, što bi značilo da je svaki od tih filmova trajao oko pedeset sekundi. Rođenje filma trajalo je, stoga petnaestak minuta.

Ako uzmemo u obzir potrebu za pokretnim slikama, možemo zaključiti da je animirani film logičniji odgovor na to pitanje, nego tradicionalni (traka je previše mainstream). Uplivavajući u vode pokretnih slika, ljudi su pravili rotirajuće uređaje (zootrope) koji bi sadržali različite segmente pokretne slike. Zarotirani, ovi segmenti bi se stopili u pokretnu sliku proste animacije. Kinematograf braće Limijer, prvi uređaj koji je mogao bilježiti slike stvarnosti jednu po jednu, i projektovati ih šesnaest puta u sekundi tako da izgledaju kao ista ta zabilježena stvarnost, funkcioniše na istom principu.

Jedna od prvih projekcija – preuzeto sa Medium

Pođimo malo više nazad. Moje razočaranje je prije trideset hiljada godina bilo doživljeno sasvim drugačije, takođe u Francuskoj, u pećini Šove. Pra-filmadžija je na zidu pećine nacrtao bizona sa osam nogu.

Neki istoričari filma smatraju da je osmonogi bizon zapravo početak filma, tačnije želje da čovjek prikaže svoju okolinu u pokretu. Umjetnik je na zidu pećine naslikao bizona sa osam nogu sa ciljem da ga prikaže vjerodostojno, u pokretu. Moje razočaranje za štampanje gifova je prestalo upravo kada sam saznao za bizona iz Šovea. „Bizonu jedan, š’ovo nisi prije provalio?“ Nisam to rekao sebi, ali bilo bi kul da jesam.

Neki drugi, slobodniji istoričari filma (ja) kinetičkog bizona bi upravo videli kao prve impulse animiranog filma. Ono što je srž animacije jeste upravo segmentiranje pokreta na sličice, odnosno frejmove. Standard filmske industrije u doba braće Limijer bio je šesnaest sličica u sekundi, danas je osam više – dvadeset i četiri. Dvadeset i četiri sličice, koje se kroz sekunde stapaju u jedinstven pokret i koji ljudi (mačke ne mogu, zato ih ne volim) mogu da vide zbog nedostatka u svojoj rožnjači kao fluidni jedinstveni pokret (mi smo manje savršeni od mačaka *crying emoji*) jesu razlog zbog čega danas možemo da gledamo filmove. U animiranom filmu, manipulacija svakog pojedinačnog frejma slikanjem istih (tradicionalna animacija) čini da projekcijom dvadeset četiri frejma, spajanjem jednog frejma sa njegovim susednim, mi doživljavamo nacrtani svijet kao jedinstveni, realni svijet.

Kinetički bizon, strašno ime za bend – preuzeto sa Google arts and culture

Ponestaće mi listova ako ovako nastavim: Mijazaki, upadaj! Godine 1941. rođen je Hajao Mijazaki, mađioničar frejmova, u užim krugovima poznatiji kao Mija-san. Uži krug čine producent Tošio Suzuki i reditelj animiranih filmova Isao Takahata, suosnivači Studija Gibli (gif ili džif, Gibli ili Džibli, pitanje je sad!). Ova svojevrsna fabrika frejmova nastala je 1985. godine objedinjujući snage Mijazakija, Suzukija i Takahate u filmu Castle in the Sky (1986).

Autor ilustracije @kameni015

Prije osnivanja, Mijazaki je radio kao animator u TOEI studiju, na kratkim serijalima da bi debitovao u kategoriji dugog animiranog metra sa filmom Castle of Cagliostro (1979). Kako je svima dokazao da se može izboriti sa sat ipo frejmova (dvadeset četiri u sekundi, i tako u sat ipo), 1983. godine svijetu predstavlja Nausicaa: Valley of the wind, adaptaciju svog manga-stripa.

U tom trenutku, sa svojim saborcima osniva Studio Gibli sa ciljem da budu:

„novi vjetar u industriji animiranog filma.“

Taj vjetar, iako slabije, i dalje duva danas. Mijazaki, sada pesimistični starac, pali cigaretu i oklijeva da radi na idućem dugometražnom filmu.

Znam, pravljenje filmova zaista donosi samo patnju – skrinšot iz filma Never-ending man: Hayao Miyazaki

Nakon što sam i ovog ljeta završio maraton Giblijevih animiranih filmova, fokusirao sam se na Mijazakija. U istraživanju biografije i filmografije shvatio sam nekoliko stvari: Hajao je zasigurno mađioničar, veliki ekološki aktivista  i pacifista (preciznije veliki protivnik oružanih sukoba generalno) i čovjek koji posjeduje nevjerovatan uvid u svijet koji nas okružuje, i to prenosi na svoje filmove. Filmove koji prikazuju velike i bitne teme, u dalekim, izmišljenim svjetovima.

Mijazakijeva magija nije komplikovana za shvatiti, već sam pomenuo. Manipulacijom dvadeset četiri frejma u sekundi, čovjek stvara čudo – i ono što ga izdvaja od ostalih animatora jeste upravo stepen detalja. U filmu Spirited away (2001), iz nekog razloga kod nas prevedenog kao Začarani grad, glavna junakinja Čihiro upada u magični svijet duhova, koji posjećuju spa centar za duhove. Čihiro ovdje radi, ne bi li oslobodila svoje roditelje od magije, zbog koje su pretvoreni u svinje. Obuvajući se, kreće da posjeti roditelje i upravo na tom momentu mi ponekad srce preskoči – Čihiro nazuva svoje patike bez čarapa, zastaje i, prije nego što krene, udara vrhovima prstiju od pod – ne bi li joj patika bolje legla. Detalj, koji umnogome funkcioniše kao glumački postupak, u animaciji doprinosi izvjesnom realizmu. Upravo tih nekoliko sličica koje je Hajao odlučio da docrta, upotpunjuje magiju njegove animacije.

Njegovi svjetovi su toliko dobro izgrađeni, da koristeći medij animacije i njegove osnovne principe, postaju opipljivi, bez obzira koliko daleki bili.

[Animatori] moraju da proizvedu toliko uvjerljivu laž, da publika može da pomisli da svijet koji gledaju možda čak i postoji.

Ukoliko uzmemo u obzir, da je svaki detalj animiranog filma namjerno nacrtan i dizajniran tako da bude dio svijeta, možemo vidjeti da je jako teško izgraditi uvjerljiv svijet.

Moji filmovi prikazuju ljepotu svijeta. Ljepotu, koja bi drugačije ostala neprimjećena. To je ono što ja želim da vidim.

Mijazaki svoje vikende provodi čisteći lokalnu rijeku od smeća. U njegovim filmovima očigledan je ekološki stav – sjetimo se Princeze Mononoke, koja bije bitku protiv onih koji hoće da ugroze šumu; pa i Spirited Away se dotiče ekologije – drevni duh rijeke, dolazi zaprljan da se očisti od tone smeća. Specifičan odnos ljudi i prirode prikazan kod Mononoke, glavna je tema Totoroa, jednog od najuspjelijih filmova Studija Gibli. Međutim, naspram prirode ovdje stoje dvije djevojčice, čija majka je u bolnici. Ovakav film ne bi morao uopšte da bude animiran – međutim, medij animacije dopušta gledaocu da doživi ovaj svijet kroz oči ove dvije djevojčice. Recimo, u ekspoziciji filma, njih dvije dolaze u novu kuću. Iskaču iz kamiona za prevoz namještaja (u kome su do tada sjedjele u komodi), potom pretrčavaju most ispod koga teče prozirna voda i dolaze do njihove nove kuće. U svakom od ovih trenutaka, Mijazaki uspjeva da izrazi upravo pomenuti doživljaj kroz animaciju: trula daska koja služi kao podupirač za nastrešnicu postaje predmet igre dvije djevojčice, a njihova igra postaje gledaočeva igra.

Skrinšot iz filma

Animacijom, ovakvi momenti igre i dječije razdraganosti prepliću se sa osjećajem nedostajanja majke ali i sa Kerolovskim praćenjem životinje u jamu i otkrivanja šumskog duha Totoroa. Sa tim u vezi, za odnos realnosti i imaginarnog svijeta dveju djevojčica, posebno je interesantna sekvenca sa hrastovima. Djevojčice su prethodno od Totoroa dobile kesicu žirova, kao znak zahvalnosti za posuđeni kišobran, te su ih odlučile zasaditi. Nakon što ih je otac „spakovao“ u mreže protiv komaraca, starija sestra Satsuki primjećuje da se Totoro i njegovi pratioci kreću oko baštice gdje je sa sestrom Mei zasadila žirove. Njih dvije im se pridružuju u gotovo ritualnom plesu, i žirovi polako počinju rasti, stapajući se u ogroman hrast.

U totalu u kome se veličina hrasta vidi u odnosu na kuću iz koje su djevojčice istrčale, vidi se njihov otac kako radi sa nekim papirima. On se na trenutak osvrne, ali ne primjećuje ništa neobično. Grupa, koju sada sačinjavaju tri šumska duha i dvije djevojčice, penje se na leteću čigru i polijeće. Nakon letećeg izleta, njih dvije se bude, i čitav izlet bi im se činio kao san, da se u bašti ne nalaze tek iznikli pupoljci žireva. Na ovaj način, Mijazaki ne priznaje granicu između stvarnog svijeta i izmišljenog svijeta dvije djevojčice – upravo brisanjem ove granice, taj svijet postaje legitiman dio stvarnosti.

Džiro sanja o letjenju, skrinšot iz filma

Let i letjenje su gotovo lajt motivi Mijazakijevih filmova. Njegov otac bio je aeronautički inžinjer tokom Drugog svjetskog rata, te se i sam Hajao u filmu The Wind Rises (2013) bori sa svojom biografijom. Film govori o Džiru Horikošiju, koji je u stvarnom životu dizajnirao avione tokom Drugog svjetskog rata. Posmatrajući avion kao ideal ljepote kroz oči glavnog lika, Mijazaki kroz čitav film preispituje da li nešto tako veličanstveno kao avion, upotrebljeno u svrhu ubijanja i ratnog sukoba, može stojati kao zaseban, neuprljani ideal?

Mislim da odgovor možemo naći u bilo kom Mijazakijevom filmu posmatrajući način na koje on, pored imaginarnih svjetova i priča smještenih u njemu, gradi svoje likove. Kroz cijeli The Wind Rises, Džiro je fokusiran upravo na tu ljepotu – od malih nogu, on, kao i dvije djevojčice u Totorou, sanja o letu i letjenju i avion doživljava kao što bi bilo koji umjetnik doživio svoje umjetničko djelo. Zloupotreba ovakvih ideala ne samo da je prisutna danas, već i u Mijazakijevom opusu i stoji kao tematski krov nad njim. Nasuprot ovakvoj zloupotrebi, u njegovim filmovima stoje čista, lijepa ljudska bića (koja su ponekad i svinje, kao u filmu Porco Rosso), čije ličnosti sijaju mnogo jače nego bilo koje zlo. Dok je radio na The Wind Rises, Mijazaki je bio u dilemi zašto uopšte radi na ovakvom filmu – filmu koji se bavi čovjekom čiji je dizajn koštao hiljade života kroz istoriju.

Jednog dana sam čuo da je Horikoši jednom prošaptao: ‘Sve što sam ikad htio je da napravim nešto lijepo’. Horikoši je bio najdarovitiji čovjek tadašnjeg Japana. Nije razmišljao o oružju. Jedino što je htio, bilo je da pravi izvrsne avione.

I to možemo vidjeti u bilo kom Mijazakijevom filmu – animacijom dovodi naizgled daleke karaktere do jedne prefinjene humanizirane note – kao kad Čihiro obuva svoju patiku, ili Džiro nalazi inspiraciju za dizajn aviona u ribljim kostima.

Volio bih da mene neko gleda kao što Džiro gleda riblju kost – skrinšot iz filma

U dokumentarnom filmu The Kingdom of Dreams and Madness iz 2013. godine, posmatramo Mijazakijev proces rada na filmu The Wind Rises, nakon kojeg planira da se penzioniše. Kroz dokumentarac saznajemo direktan način funkcionisanja Gibli Studija, ali i to da je Mijazaki perfekcionista i džangrizavi starac. Pri kraju, nakon što je javno objavio da je penzionisan, Hajao poziva rediteljku dokumentarca da mu se pridruži na prozoru višespratnice. Pokazujući joj krovove Tokija, pita je šta bi bilo kada bi skočila sa jednog na drugi, preskočila ogradu i uzletjela sa telegrafske žice. U animiranom filmu sve je moguće, čak i da od svog olinjalog grada napravite čaroliju.

Kao djeca, stvarnost doživljavamo upravo kao čaroliju. Tako sam i ja možda priželjkivao da moj štampač odštampa gif. Vjerovao sam u to, jer se po mom dječijem rezonovanju sigurno činilo logično da štampač može da štampa pokretnu sliku. Mijazaki kaže da je u sceni iz Spirited away, kada Čihiro prelazi most i tokom prelaska mora da zadrži dah, računao na to da će djeca gledajući ovo i sama zadržati dah. Predrasuda je da su animirani filmovi za djecu, a Mijazakijevi filmovi su možda najveći dokaz. Ozbiljne i „velike“ teme se itekako mogu naći u animiranom filmu. Ali medij animacije, dozvoljava mu širenje u rukavce stvarnosti koje bi možda samo dijete moglo zamisliti. Na kraju krajeva, siguran sam da će tehnologija nekad i pružiti mogućnost štampanja gifova.

Za poslušati i pogledati:

Mami Sunada, The Kingdom of Dreams and Madness, 2013
Kaku Arakawa, Never-Ending Man: Hayao Miyazaki, 2016
The Letterboxd Show podcast, 7: Ghibli Magic Moments, 2020