Nomadland (2020), film nagrađen s tri ovogodišnja Oscara (najbolji film, glavna ženska uloga i režija) kojeg je napisala, montirala i režirala Chloé Zhao, nosi sa sobom važan djelić filmske historije i nadovezuje se na tradiciju filmova koji na sličan način tretiraju figuru i karakter slobodoumne žene unutar šire slike društvenog konteksta. To su portreti osoba koje se uglavnom svojevoljno odlučuju na egzistenciju bez stalnog mjesta boravka, na život od danas do sutra. Sve one su zapravo buntovnice protiv socio-ekonomskog konteksta, a njihov lutalački život čin je kojim sprovode u djelo upravo taj bunt.
Poster filma Nomadland, preuzeto sa Metropolis Japan
Ovi filmovi stoga u prvom redu teže objektivno prikazati specifično ljudsko iskustvo dok društveni kontekst biva sekundaran ili djeluje u pozadini. Ipak, Nomadland upravo u tom segmentu ne uspijeva ostvariti ono što su uradili pojedini filmovi slične vrste prije njega. Zhao se odlučuje za sentimentalizaciju i liričnost koje čine da socio-ekonomski kontekst ponekad preuzme primat nad filmskim prikazom ljudske sudbine, ili se, pak, ona potpuno izgubi u prevelikoj količini empatije.
Gdje je započela ova filmska tradicija i koje sve filmove ona obuhvaća opširna je tema koja zaslužuje vlastiti tretman, a Nomadland najsnažnije veze uspostavlja sa dva svoja pretka: pionirom ove vrste Wandom (Barbara Loden, 1970) i filmom Vagabond (Agnès Varda, 1985). Kičmu Nomadlanda čini životna priča Fern (Frances McDormand). Naime, Fern je sa svojim suprugom živjela u gradiću Empire, gdje su oboje radili u tvornici gipsa sve do njenog zatvaranja 2011. godine. Ubrzo nakon toga, Empire propada i prestaje postojati, a suprug umire. Ostavši bez kuće i muža, Fern se odlučuje na život modernog američkog nomada, koncept koji karakterizira život u kamperu i stalno kretanje u potrazi za privremenim poslovima.
Remek-djelo feminističkog filma, Wanda iz 1970, preuzto sa The Criterion Collection
Zajednički nazivnik ova tri filma, pored proste činjenice da je glavni lik ženska osoba bez stalnog mjesta boravka, upravo je tvrdoglava snaga volje koja čini da sve tri glavne junakinje ustraju u odlukama koje su donijele, koliko god te odluke bile razumne ili ne. Kao što redateljica Loden kaže za lik svoje Wande (kojeg ujedno i tumači u filmu):
Ona ne zna šta želi, ali zna šta ne želi.[1]
Wanda je moderna američka Nora iz Ibzenove drame Lutkina kuća, osoba koja rezolutno napušta muža, dijete i kuću kako bi živjela samostalan, ali neizvjestan život bez krova nad glavom. Društvena stvarnost diktirana patrijarhatom koju ona živi i od koje pokušava pobjeći nam je jasna, ali ona nije nametljivo gurnuta u prvi plan jer redateljica Loden pušta da ta stvarnost djeluje na Wandu kao nepobjediva viša instanca.
Vardina junakinja Mona Bergeron (Sandrine Bonnaire) sličan je karakter, ali razlog njenog lutanja je misteriozniji. Mi ne dobijemo informaciju zbog čega i u kojem se trenutku Mona odlučila na ovakav tip života, osim škrtih i općenitih replika o njenom radnom mjestu tajnice i nezadovoljstva birkokracijom i kapitalističkim sistemom koji sputavaju slobodu pojedinca. Nasuprot tome, Zhao nam vrlo jasno objašnjava razloge nomadskog života glavne junakinje Fern, a ponekad se čini da ti razlozi postaju puno važniji nego ona sama.
Zhao je okupirana suvremenim američkim kapitalizmom, tiranijom svemogućeg dolara (fraza koju u filmu koristi ekscentrični Bob Wells, guru nomada, koji tumači samog sebe), što zapravo čini da lična odluka i unutarnji sukob Fern zapadnu u drugi plan. Mona i Wanda svjesno se odriču sigurnosti doma zarad vlastitih ideala, dok Fern biva primorana na tu odluku i ne želi se vratiti klasičnom životu. Život nomada joj je prirastao srcu, jer kako film odmiče, mi shvaćamo da Fern ima oslonac; njena sestra ju podržava financijski u teškim trenutcima i nudi krov nad glavom. Nomad Dave (David Strathairn), kojeg Fern upozna i s kim razvije blizak odnos, odluči se skrasiti kod sina i poziva Fern da napusti život nomada i ostane s njim, ali ona odbija. Ona želi ostati nezavisna osoba, sačuvati svoje dostojanstvo, što McDormand i Zhao uspostavljaju vrlo dosljedno, ali istovremeno, njena odluka biva fetišizirana sentimentom koji čini nomadski način života gotovo primamljivim i uzbudljivim.
Mona Bergeron pronalazi skroviše u plasteniku, film „Vagabond“, preuzeto sa The Criterion Collection
Sentiment koji Zhao koristi u prikazivanju nesigurnog života modernih američkih lutalica oprečan je direktnom i grubom cinema-verite pristupu koji primjenjuju Loden i Varda. Zhao se, kao i one, odlučuje na kvazi-dokumentarni pristup u snimanju filma, ali načini na koji tri redateljice koriste kameru stvaraju razliku. Loden koristi kameru iz ruke i snima na 16-mm traci što stvara osjećaj neposrednosti i surovosti koji čine Wandino lutanje nimalo lijepim i ugodnim iskustvom. Kao i Loden, Varda svojom kamerom ne traži ljepotu pejzaža kojima prolazi njena junakinja, nego prizore surovosti takvog života.
Kamera suočava Monu sa nepreglednim pejzažima južne Francuske, ali za razliku od filma Nomadland, ti pejzaži nisu svrha samim sebi. Kamera i Mona kao da se natječu tko će biti brži, ali Varda farom ili švenkom uvijek napusti Monu, kao da time želi pokazati jalovost njenog bunta i neumoljivo djelovanje sudbine. Slično kao i Varda, Zhao smješta glumicu među naturščike, ali njena kamera nije nemilosrdna. Ona se odlučuje na lirično slikanje stvarnosti (tekstura digitalne slike vjerovatno doprinosi tome); lijepi totali američkog krajolika, izlazak i zalazak sunca, rijeke. Sve se doima kao razglednica, a ponekad se čini da sudjelujemo u turističkom obilasku ljepota SAD-a zajedno sa Fern.
preuzeto sa: archdaily.com
Prikazivanje života nomada kroz ovakve „razglednice“ oduzima upravo onu surovost koju Loden i Varda slikaju u svojim filmovima. Lirični i mnimalistični klavirski intervali Ludovica Einaudija koje Zhao (često) koristi idu u prilog poetizaciji nomadskog načina života i navode nas da empatišemo sa likovima. Varda, pak, koristi atonalnu gudalačku numeru Joanne Burzdowicz čija nas napetost i odsustvo harmonije približava upravo iskustvu Moninog života. Wanda je film lišen nedijegetičke muzike, ali to opet ide u prilog prikazivanju životne stvarnosti bez muzike. Paradoksalno, Zhao nas svojom muzikom može samo dodatno udaljiti od iskustva lutalačkog života. Scena u prvoj trećini filma u kojoj Fern posjećuje godišnje okupljanje američkih nomada na komadu javne površine usred pustinje bogata je autentičnim likovima i slikama, ali njihova se autentičnost razrijedi u sladunjavoj atmosferi koju kreira kombinacija poetske kamere i klavirskih numera.
Kadar iz filma Nomadland, preuzeto sa The Guardian
Samim time, ono što nedostaje filmu Nomadland upravo je ta promjena ritma sa empatične vizure nomadskog života na onu suroviju. Realni problemi sa kojima se Fern susreće u svom nomadskom životu kreću se od dijareje i hladnoće preko razbijenih tanjura do pokvarenog motora njenog kampera (kojeg brzo popravi zahvaljujući sestri), ali Zhao time ne uspijeva filmski dočarati ovu vrstu neizvjesnog života. Vagabond i Wanda nas mnogo direktnije i iskrenije guraju u taj život; redateljice tih filmova nas pozivaju da posmatramo i preispitujemo odluke njihovih junakinja. One nas ne vežu sa likovima koje njihove junakinje upoznaju upravo da bi nam filmski približile brutalnost usamljeničkog stila života.
Kod Fern ne postoji niti jedna amplituda, niti jedan ekstrem; teško je povjerovati da među svim nomadima nema niti jedne osobe koja je svadljivog karaktera ili koja je spremna ukrasti, napasti, ubiti. Teško nam je zato i povjerovati da Fern niti jednom u svojim lutanjima ne naiđe na vrstu problema koji bi je doveo u životnu opasnost, a pritom da upoznaje uvijek i iznova upoznaje drage i prijateljski nastrojene ljude. Zhao ispunjava svoj film slikama (točnije, razglednicama) iz života nomada, ali one teško pronalaze mjesta u jednom filmskom djelu; blage su i često lijepe, a ponekad prilično nezanimljive, zbog čega ispašta dramaturški segment ovog filma.
Rad u kompaniji Amazon, kadar iz filma Nomadland, preuzeto sa CBR.com
Najsuroviji apsekt filma možemo paradoksalno pronaći izvan samog prikazivanja iskustva života nomada, odnosno, u kritci kapitalizma koju manifestira kompanija Amazon. Ipak, koliko god Amazon predstavlja korporativnu hladnoću kojom odiše zgrada njegovih pogona, toliko Fern i Zhao nalaze topline unutar te zgrade. U montažnoj sekvenci na početku filma Zhao prikazuje radne dane koje Fern provede u Amazonu gdje upoznaje jako divne kolege te između ostalog razvije snažno prijateljstvo sa Lindom May (koja igra samu sebe). Također, rad u Amazonu jedan je od glavnih izvora prihoda za Fern i posao sa ubjedljivo najvećom plaćom.
Budući da je uklopljen u lirično-sentimentalnu filmsku formu, Amazon i sam postaje svojevrsna razglednica. On nije korporativna mašina koja koristi jeftinu radnu snagu nego idealno mjesto za one koji traže privremeni posao. Dakle, onaj isti kapitalistički sistem koji je protjerao Fern iz doma, ujedno je i njena slamka spasa. Fern ne odbija kategorički taj sistem kao što Mona odbija birokratski sistem i dosljedno zahtjeva apsolutnu slobodu (zbog koje i zavšri mrtva u seoskom jarku). Zhao prihvaća sigurnost tog sistema, pa samim time se i njena Fern ne može suočiti sa problemima na kakve Mona ili Wanda nailaze.
Snaga filma Nomadland leži u autentičnim prizorima koje Zhao uspijeva oživjeti dobrom režijom naturščika i dokumentarističkim pristupom u kojem McDormand dolazi u interakciju sa stvarnim nomadima. Njihove životne priče koje pričaju oko vatre navečer, njihovi autentični kamperi, izmorena lica, pogledi u kameru; sve to gradi dojam nesavršenosti kojoj se Zhao nikad potpuno ne prepusti zbog težnje da učini film poetski savršenim. Ono gdje liričnost filma najviše urodi plodom su totali pejzaža i krupni planovi Fern u kamperu dok vozi nepreglednim prostranstvom Amerike. Stilski, ti kadrovi evociraju poetičnost filma The Brown Bunny (Vincent Gallo, 2003), i daju prostora kontemplaciji nad pustim pejzažom i dugačkim cestama koje nose historiju lutanja i otuđenih pojedinaca.
Glavna glumica McDormand i redateljica Zhao na dodjeli nagrade Oscar, preuzeto sa The Guardian
Nomadland se uspijeva približiti svojim filmskim pretcima pažljivim tretmanom izgleda same McDormand. Kosa glavne junakinje biva važna za Zhao jednako kao i za Loden ili Vardu. Wandina kosa je neuredna i nespretno svezana, Monina kosa je prljava i nikad ju ne opere u filmu, a Fern nosi kratku i nezgrapno ošišanu frizuru, kao da tako želi namjerno lišiti sebe bilo kakve fizičke ili seksualne privlačnosti (posebno u kombinaciji sa vrećastom i slojevitom odjećom). Njen izgled odraz je njenog stava da se ne želi vezati, ali i taj stav odraz je sentimenta prema prošlosti.
Za razliku od Wande ili Mone koje bježe od prošlosti koju su živjele, Fern ju do samog kraja ne uspije odbaciti. Zhao ju sentimentalno veže za prošlost preko raznih memorabilija (tanjura, namještaja u kamperu, kamenja, upaljača), a budući da je Fern nositeljica, sam film biva zapečaćen unutar osjećaja nostalgije i sentimenta. Tek na kraju, kada Fern proda garažu u kojoj je čuvala stvari iz „prošlog života“, možemo tek govoriti o raskidanju sa sentimentom. Ironično, možda je upravo kraj ovog filma njegov pravi početak. Možda bi tek tada Zhao dobila svoju Wandu ili svoj Vagabond i time opravdala dobivene nagrade te dostojno nastavila bogatu i važnu filmsku tradiciju.
IZVORI:
Loden, Barbara, WANDA (1970), SAD
Varda, Agnès, VAGABOND (1985), Francuska
Gallo, Vincent, THE BROWN BUNNY (2003), SAD, Japan
Zhao, Chloé, NOMADLAND (2020), SAD, Njemačka
[1] Douglas, Mike, The Mike Douglas Show, CBS Enterprises, 15.2.1972., isječak iz emisije, 6’40“
