Na sceni vidimo vertikalnu konstrukciju sagrađenu od šarenih lego kockica koja predstavlja zgradu. Iza zgrade su ogromni tobogan i jedna ljuljačka, a ispred nje djeca, igraju se i razgovaraju. Vesela su. Sve izgleda mirno i nevino. Međutim, tema njihovog razgovora nije nimalo bezazlena. Dapače, ona otkriva sloj strahota koji se krije ispod prividne dječije bezbrižnosti i nevinosti. Oni pričaju o ratu, ili barem, pokušavaju samima sebi objasniti rat, njegove razloge i posljedice, koristeći njima bliske termine i pojmove iz pop kulture (svemirski brod, laserski mač, Darth Vader, kripton, Superman, itd.) kako bi demistificirali apstraktnu i uopćenu nacionalističku ratnu retoriku korištenu u njihovom okruženju, tih 90-ih godina u Prijedoru.
Pritom, u njihovu glasu i ponašanju nema nikakve empatije ili patetike. Njima je to daleko, vrlo daleko, možda čak i dalje nego fiktivni Darth Vader i Superman, a činjenice koje im se plasiraju stoje izvan njihove spoznajne moći. Djeca oblikuju svoju logiku tih dešavanja i potom napuštaju scenu, zadovoljna vlastitim objašnjenjima, ali u nemogućnosti da ikad potpuno shvate to nešto veće od njih, nešto što se krije iza šarenih lego kockica i velikog tobogana.
I baš tada, nakon tog prizora u posljednjoj trećini predstave Schindlerov lift, shvaćamo da smo ta djeca ustvari mi sami. Ne nužno mi prije 25 do 30 godina (ako smo uopće tada bili rođeni) nego mi danas, odrasli ljudi sposobni na kritičko razmišljanje i rasuđivanje. Jednako kao i djeca u predstavi, mi pokušavamo dati vladajućim nacionalnim političkim diskursima naše društvene stvarnosti (ne puno drugačijim nego 90-ih) objašnjenje, opravdanje, pokušavamo ih razumjeti ili negirati, prihvaćamo ih ili odbacujemo, ali činjenjica je da te ideje uvijek ostaju s onu stranu naše spoznaje. Naspram tih apstraktnih ideja i retorika mi postajemo djeca jer nismo u mogućnosti potpuno shvatiti njihovu poantu, pa ih uzimamo bez rezerve ili ih, pak, kategorički odbacujemo kao besmislene.
Plakat za predstavu Schindlerov lift, dizajn Mirza Selimović, preuzeto sa BMC Network
Perspektiva koju zauzima Kokan Mladenović, redatelj predstave Schindlerov lift, nastale po adaptaciji istoimenog romana Darka Cvijetića u produkciji sarajevskog Kamernog teatra 55, upravo je ova dječija, svima najbliža i najshvatljivija. To je perspektiva kojom on želi baciti svjetlo na dešavanja 90-ih i pokušati, prije svega sebi, pa onda i drugima, objasniti neobjašnjivo, opravdati neopravdivo, odgonetnuti zagonetno i dokučiti nedokučivo.
I, zaista, Mladenović to radi vrlo uspješno, prenoseći time svrhu i srž Cvijetićevog romana. Ova knjiga, nagrađena 2019. godine nagradama Kočićevo pero (Banja Luka/Beograd) i Fric (Zagreb), govori o Prijedoru, točnije, njegovom Crvenom soliteru 101 koji fizički i simbolički objedinjuje različite životne priče njegovih multinacionalnih i multireligijskih stanara.
Djeca pričaju o ratu, preuzeto sa Omladinski program BHRT
Počevši sa njegovom izgradnjom 1975. godine, Cvijetić kroz fragmentarnu i epizodnu strukturu romana predstavlja živote ljudi u dva različita socio-politička konteksta, sa „naglim rezom“ koji nastupa 90-ih i označava mračni prijelaz sa života u prosperitetu i zajedništvu na život u bijedi, nesigurnosti i netrepeljivosti. Kroz čitavu knjigu provlači se motiv lifta (marke Schindler) koji je nekad bio vrijedan divljenja i simbolizirao upravo taj urbanitet, a u ratu, preko Cvijetićevog pripovjedanja, mijenja svoju funkciju i postaje pokretna giljotina koja oduzme život djevojčici Stojanki Kobas, koja se tu bezbrižno igrala jer već nekoliko mjeseci nije bilo struje.
Upravo taj element transformacije motiva i predmeta, transformacije konteksta i ljudskih života, promjene u ljudskom ponašanju, neizmjerno je važan za ovo djelo i to Mladenović jako dobro prepoznaje i autorski primjenjuje u svojoj teatarskoj adaptaciji. Tamo gdje je stajala bašta, sada stoji zgrada; tamo gdje se vijorila jedna zastava, sada je obješena druga; tamo gdje su bili rudnici, sada su masovne grobnice.
Mladenović koristi redateljski postupak koji mu samo teatar kao medij može omogućiti: scenografija, kostim i rekvizita mijenjaju funkciju i značenje sa takvom lakoćom i spontanosti, što nam samo pokazuje koliko se brzo i nemilosrdno ljudi i običaji mogu mijenjati pod djelovanjem većih društvenih procesa. Tobogan zato postaje aparatura kroz koju izlaze mrtva tijela ubijenih civila nakon što su se nekoliko prizora prije niz njega spuštala djeca.
Gradnja Crvenog solitera 101, preuzeto sa Tačno.net
No, Mladenović odlazi korak dalje i zajedno sa scenografkinjom (i kostimografkinjom) Adisom Vatreš Selimović scenu Kamernog teatra 55 pretvara u igralište. Crveni soliter 101 Mladenović gradi od lego kockica što, pored iznimne praktičnosti, postaje vrlo pametno scensko rješenje. Upravo lego kockice fiksiraju predstavu unutar dječije perspektive. Njih je vrlo jednostavno složiti i presložiti, pa samim time gotovo sva igrajuća rekvizita u predstavi oživi preko lego kockica. Njih koriste i stari i mladi likovi u predstavi, što nam pojačava dojam da su naspram cjelokupne povijesti i političkih procesa stanari ovog solitera zapravo djeca koja žive u blaženom neznanju i koja rade onako kako im se kaže.
Najbolji primjer možemo vidjeti pred kraj scene proslave Praznika rada. Kada se objavi početak rata, susjedi Adem (Aleksandar Seksan) i Obrad (Muhamed Hadžović) ostanu posljednji na slavlju i zajedno ispijaju rakiju (iz boce od lego kockica). U tom trenutku Obrad uzima svoju čašicu (jedna lego kocka) i stavlja je na vrh svog pištolja (od lego kockica). Čašica tada postaje nišan, slavlje postaje rat, zajedništvo sukob. Obrad mijenja Jugoslavensku zastavu na konstrukciji od pokretnih obojenih cijevi ispod tobogana u potpuno bijelu zastavu, koju su pripadnici nesrpskih nacionalnosti u Prijedoru morali izvjesiti tijekom rata. Obrad napušta scenu, a kasnije će i on doživjeti transformaciju i vratiti se u uniformi vojske Republike Srpske kao bijesni zapovjednik koji pali, ubija i siluje.
Stanari Crvenog solitera u obrani od golubova, preuzeto sa Omladinski program BHRT
Mladenović gradi jako dobar ritam predstave međusobnom izmjenom humorističnih i romantičnih prizora sa prizorima koji opisuju ratne strahote. To daje i dodatni sloj u karakterizaciji pojedinih likova predstave; u prijelazu sa humora na horor, karakteri likova nam postaju jasniji, odnosno, promjena u njihovom ponašanju uslijed promjene konteksta nam postaje jasnija.
Obrada prvi put susrećemo u prizoru kada vodi sastanak stanara zakazan zbog najezde golubova u soliteru. On se postavlja kao zapovjednik odbrane od neprijatelja golubova, a Mladenović i Vatreš Selimović mu stavljaju na glavu vojni šljem. Mi ga, dakle, upoznajemo kao čovjeka koji ima potrebu usmjeriti svoj bijes prema nečemu, kao osobu koja ima potrebu ubiti, pa makar životinje. Stoga nas ni ne čudi previše njegova transformacija u ratnog zločinca, kao što nas, pak, može začuditi odluka Davora Tice (Davor Golubović) da ostane nijem pred pozivima svoje ljubavi Dubravke Zec (Dina Mušanović) da joj otvori vrata kako bi ju sakrio pred vojskom, budući da se nekoliko prizora ranije olukom popeo na vrh solitera do njenog stana kako bi zatražio oprost nakon svađe.
No, ni takva odluka u takvim okolnostima nije začuđujuća. Rat 90-ih upravo je strašan zbog činjenice što su se sukobili susjedi protiv susjeda, ljubavnici protiv ljubavnika, rođaci protiv rođaka. Redatelj pokazuje svoje likove kao slabašne u odnosu na apstraktnu, višu instancu koja upravlja njihovim životima. Zato on povremeno uvodi igračke na daljinsko upravljanje na scenu (bagere, kamione i tenkove). Ovo rješenje, koliko god se doimalo dječije blesavim, zapravo je zastrašujuće jer vidimo da malene igračke, kontrolirane izvan scene, dakle, pod komandom neke više, nevidljive sile, prijete ljudima i unose nemir. Upravo su se tako nacionalne politike i ratna huškanja s početka 90-ih svima činili besmislenim, bezopasnim, samo da bi preko noći prerasli u najstrašnije zločine.
Adem i Obrad slave Praznik rada, preuzeto sa Hayat.ba
Likovi su, stoga, kroz cijelu predstavu, gotovo kao duhovi, providni i lepršavi. Glumci njihove uloge preuzimaju jednako lako kao što izlaze iz njih kada u brehtovskim odstupanjima govore u trećem licu, citirajući odlomke iz romana. Također, pojedini glumci tijekom predstave tumače više uloga, što je definitivno proizašlo kao praktično rješenje, ali se istovremeno pokazuje i kao vješto redateljsko rješenje koje ide u prilog stalnoj transformaciji elemenata, toj izvjesnoj fluidnosti, nestalnosti i lomljivosti koja prožima ovu predstavu. Upravo se tu vidi golema vještina i iskustvo koje posjeduje ova glumačka postava, sačinjena od uigranih glumaca ansambla Kamernog teatra 55 kojima su se pridružili i pojedini glumci izvana.
Ono što se pokazalo kao dobra produkcijsko-redateljska odluka, a nosi sa sobom veliki rizik, aktivno je uključivanje djece u glumačku postavu predstave. Mladenovićevi „mali glumci“ (Sin Kurt, Isa Seksan, Dino Hamidović, Lana Zeničanin, Tijana Zeherović) pokazuju jednako dobru orijentaciju na sceni kao i njihove starije kolege, ispunjavajući dostojno svaki zadatak, bilo fizički, bilo govorni, koji je redatelj postavio pred njih. Direktno uključivanje djece u predstavu posjeduje dodatnu težinu, ne samo zbog pomenute dječije perspektive, nego i zbog priče Stojanke Kobas. Nakon što saznamo za njenu smrt odmah na početku predstave, doima se kao da njen duh, zajedno sa liftom (marke Schindler), boravi sa nama tijekom čitave predstave. Prožimajući scenu njenim prisustvom Kokan Mladenović nas stalno podsjeća kako na igralištu povijesti tanka linija dijeli dječiju igru i ratne zločine. Brojalica par-nepar koju koriste dva najbolja prijatelja u djetinjstvu u igri, nekoliko prizora kasnije postaje sredstvo za određivanje prednosti prilikom izmjene tijela poginulih vojnika u ratu.
Prijedorčani se ukrcavaju na avion, preuzeto sa Omladinski program BHRT
Redatelj se odlučuje na uključivanje lika Darka Cvijetića (Admir Glamočak), kao voditelja koji u međuscenama susreće svoju kolegicu iz škole (Gordana Boban) koja povremeno dolazi iz Njemačke u Prijedor kako bi prikupila sve kosti stradalog brata. Cvijetić je autor knjige, stanar u Crvenom soliteru i dan danas, ali pored toga, njegovo pojavljivanje ima još jednu funkciju. Samim činom pisanja ove knjige, Cvijetić je postao metaforički Oscar Schindler, osoba koja spašava žrtve od zaborava. Pričajući priče Prijedorčana, Cvijetić, i kao stvarna osoba, i kao lik u predstavi, daje glas onima koji ne mogu govoriti, ali istovremeno traži odgovore na pitanja i dileme koje ga tište, toliko godina nakon završetka rata. Lift je Schindlerov (Cvijetićev), zbog lične, ali i kolektivne traume koju pokušava razriješiti.
Poput Vergilija u Danteovom Paklu, lik Cvijetića u predstavi vodi nas kroz faze, periode i priče jednog solitera (pa i grada). Fragmentarna, epizodna struktura predstave time dobija puni značaj jer se doima kao da Cvijetić, poput lego kockica, slaže priče solitera u jednu cjelinu. Ipak, Cvijetić je bio suradnik prilikom adaptacije vlastitog romana, a uz samog Mladenovića, za dobro izbrušenu strukturu i kompoziciju predstave zaslužan je i dramaturg Vedran Fajković. Cvijetić nas na kraju dovede do današnjice, u kojoj stepenice tobogana postaju stepenice za ulazak u avion. Mladenović uključuje glasove stvarnih osoba (Prijedorčana) koje govore adrese svog boravka u inozemstvu. Zadnji glas koji čujemo glas je Cvijetića, koji navede adresu solitera. Njegov glas obuhvaća sve ostale, on je, poput Crvenog solitera i lifta, njihov čuvar.
Admir Glamočak kao Darko Cvijetić, preuzeto sa Faktor
Predstavom Schindlerov lift Mladenović možda ne uspijeva objasniti događaje koje svi već znamo (jer njihovo objašnjenje možda nije ni moguće), ali zato na momente uspijeva kao umjetnik dokučiti ono nedokučivo, ostvariti katarzu. Zajedno sa posvećenom glumačkom i neglumačkom ekipom napravio je emocionalno potresnu, ali istovremeno razigranu i duhovitu predstavu koja će bez sumnje imati dug život. Sigurno je velika čast, ali i od iznimne važnosti za region, što ćemo njenu izvedbu moći upratiti i na ovogodišnjem izdanju Sterijinog pozorja.
