„Mileva“, autorke Milena Bogavac, Olga Dimitrijević, Tijana Grumić, Vedrana Božinović, Vedrana Klepica; autorka adaptacije i dramaturškinja Jelena Kovačić, režija Anica Tomić; Fondacija „Novi Sad – Evropska prestonica kulture“ / Narodno pozorište Sombor / Sterijino pozorje

Problem početka – to je, kao što napominje Edvard Said – početak problema. Da li da počnemo (suvišnim?) pitanjem: tražimo li danas u pozorištu fikciju/emociju/napetost, ili tezu/retoriku/pouku? Ili, možda: možemo li se iskobeljati iz klopki sadašnjice tako što ćemo proizvoljno menjati prošlost – kako bismo se sakrili pred teškoćama u još jednu utopijsku budućnost? Ili – da li su muško-ženski odnosi (psihološki, antropološki, socijalni, itd) tema/materijal pozorišta, ili je pozorište oruđe u retoričko-ideološkim (a, moguće i promotivnim) sukobima? Najzad, ko je (bila) i ko je (nama) Mileva Marić Ajnštajn? Redosled ovih pitanja je, uglavnom, i redosled prepreka na kojima se slama pokušaj da predstava „Mileva“ postane autentičan pozorišni čin – prepreka koje su njene autorke, svesno ili nesvesno, same pred sebe postavile.

Svako uvažavanje zaslužuje odluka  Fondacije „Novi Sad – Evropska prestonica kulture“ da, u okviru programskog luka “Heroine“, kao temu za središnji scenski događaj odabere sudbinu Mileve Marić-Ajnštajn, kao što je za pohvalu i opredeljenje Sterijinog Pozorja da tim događajem otvori ovogodišnji festival – a nadasve je za uvažavanje spremnost Narodnog pozorišta Sombor da pomenuti scenski događaj svojim umetničkim snagama realizuje. Takođe, ništa se ne može zameriti ni odluci (čija god da je) da se kao autorke scenskog predloška ove predstave odaberu pet mlađih dramatičarki koje, uglavnom, čine vitalni  „front line“ dramskog pisanja na, kako se to kaže, današnjem „ex-yu“ prostoru. Ali, u skladu sa epohalnom napomenom Marka Tvena da je „od velikih reči do velikih dela – samo jedan veliki korak“, realizacija ove izuzetne namere, pokazuje kako se sudbina Mileve Marić Ajnštajn – lik koliko i delo – na nimalo misteriozan način izgubila u povodu.

foto: Nađa Repman

Nemoguće je (a možda i nepotrebno) ustanoviti koliko je svaka od autorki taktički doprinela ovakvom ishodu. Naime, dramaturškinja predstave Jelena Kovačić je, svakako u sadejstvu  sa rediteljkom Anicom Tomić (ili u skladu s rediteljskim konceptom, svejedno) sačinila od njihovih tekstova jedinstven mozaik, koji je trebalo da nam predoči, sa različitih (značenjskih ali i metodološko-iluzionističkih) polazišta, Milevinu sudbinu. Okosnicu ovog mozaika predstavljaju, formalno, dva problemska „čvorišta“: prvo, nerazrešena mera Milevinog autorskog doprinosa Ajnštajnovim epohalnim uvidima i drugo, njena sudbina kao paradigma omalovažavanja, degradacije i eksploatacije žene u patrijarhalnom, autoritarnom i mizoginom društvu – ondašnjem, ali, kako autorke nedvosmisleno sugerišu, i današnjem.

U tom cilju, pretpostavljeni „fikcionalni okvir“ predstave se, „miksanjem“ i kombinovanjem različitih autorskih rukopisa, gradi kao konstrukcija od pet delova: monologa Minje, učenice novosadske tehničke škole „Mileva Marić Ajnštajn“ – kao vida zapitanosti o mogućim identitetima junakinje); „predstave u predstavi“ (fiktivne belgijske pozorišne trupe) kao kombinacije, s jedne strane, monoloških, „off“ poređenja naučnih (energija, inercija, crna rupa) sa psihološko-antropološkim fenomenima (ljubav, smrt) i, s druge, uslovno mizanscenskog odigravanja odnosa koji impliciraju Ajnštajnova pisma Milevi, tokom i nakon njihovog raskida (uz učešće Milevinih i Albertovih roditelja); apokrifnog „panela“ o pomenutom problemu Milevinog naučnog doprinosa, u kojem učestvuju, pored voditeljke, profesori fizike i istorije, aktivistkinja „ženskog Centra“, dvoje („domaćih“) glumaca,kao i članovi navedene „belgijske trupe“, predvođeni rediteljkom Melisom; monologa Biste (dela lokalnog umetnika), kao glasa same Mileve koja daje rezignirani rezime sopstvenog životnog (i posmrtnog) puta; i najzad, ispovesti pomenute učenice Minje, koja, svoju tezu  o pogrešnim i neautentičnim razlozima slavljenja Milene u domaćoj javnosti potkrepljuje i poentira potresnom pričom o dvostrukom silovanju koje je doživela u okružju škole koja nosi junakinjino ime.

foto: Nađa Repman

Vratimo se, sada, na odnos dvaju pomenutih problemskih „čvorišta“. Već drugi segment, „predstave u predstavi“, ukazuje na nameru da se Milevina sudbina – kako lična, emotivna i socijalna ugnjetenost i podređenost (posvećenost?) u odnosu na Ajnštajna, tako i (pretpostavljena ili stvarna, pošto je dilema egzaktno nerazrešiva) zapostavljenost u pogledu naučnog doprinosa, predoči kao materijal jedne ideološke teze. Reč je, naime, o tezi da Milevina sudbina nije posledica njenog izbora kao individue, ličnosti, već samo i isključivo posledica činjenice da je (bila) žena. U prilog tome nedvosmisleno svedoči i to da se predstava, u predočavanju odnosa Mileva-Albert, usredsređuje isključivo na momente u kojima se ta veza raspada, ne dajući nam čak ni najmanju naznaku o motivima, razlozima ili barem okolnostima u kojima je ta veza nastala i razvijala se: time se, automatski, degradira i važnost argumenta o emotivnoj harmoniji i duhovnoj srodnosti bračnog para Ajnštajn – kao jednog od temelja Milevinog saradničkog naučnog doprinosa! (ili je to, možda, u skladu sa definicijom ljubavi kao „inercije“ ili „crne rupe?).

Naredni, strateški korak dramaturškinje predstave i rediteljke ka retoričkom uopštavanju – započet u segmentu „predstave u predstavi“, a razvijan dalje u sekvenci „panela“ i „monologa Biste“ – predstavlja teza da je (Ajnštajnovom) naučnom dostignuću ravnopravno, ili čak nadmoćno (Milevino)  žrtvovanje koje ga je omogućilo (posvećenost domaćinstvu, deci). Ali ta jednačina je na još jedan način pogubna: mistifikujući Milevin lik u paradigmu tipičnog ženskog stradanja u patrijarhalnom kontekstu, tačnije pokazujući da je Mileva – svaka žena, autorke predstave sugerišu i obrnuto: da je svaka žena mogla (i može biti) Mileva-Marić-svejedno da li -Ajnštajn. A kad se već u tolikoj meri individualna sudbina podredi ideološkim floskulama, logično je da psihološke složenosti, dramske tenzije, pa čak i minimalne uslovnosti „scenske ekonomije“ postaju sporedne, ili čak nebitne: stoga se, od tek povremeno iritantnog mehaničkog raskoraka „naučnog diskursa“ i mizanscenskih pokušaja u okviru „predstave u predstavi“, stiže do suvišnog detaljiziranja, doslovne ilustrativnosti primera (potomak-fudbaler) i konfuzne lakrdije u sekvenci „panela“. Što se tiče završne ispovesti učenice Minje, u njoj se kritički opravdana, premda pomalo dogmatski sužena optika „srpske manipulacije“ Milevinim „telom“ (kako stvarnim, tako i metaforičkim) propagandistički i krajnje nategnuto preobražava u tematiku silovanja. Ova uistinu bolna, sramotna i traumatična tačka našeg aktuelnog društvenog konteksta, „uvezana“ u tkivo predstave bez dublje, artistički opravdane motivacije, krajnje teskobno asocira na primisao o (makar i nesvesnoj) težnji da se eksploatiše medijski „kurentna“ tematika.

U ovakvoj projekciji ideologije/retorike na scenu, nisu se izgubili – ili u žanrovskoj konfuziji „zaglavili“ – samo odnosi dokumenta i fikcije, žanra i psihologije, nego i većina (značajnih) kreativnih mogućnosti somborskih izvođača: nivo stalno prisutnog napora da se uravnoteže retorički zahtevi sa slobodom igre u značajnijoj meri su prevazilazili ponajviše Srđan Aleksić (profesor fizike) i Danica Grubački (rediteljka Melisa), dok je Ana Rudakijević (Minja) u pojedinim trenucima pružila uzbudljive dokaze svog neospornog dara. Drukčiji ishod nije ni bio moguć: naime, umesto da dramsku, a time i rodnu, žensku, reprezentativnost junakinjine sudbine predoči složenijim tumačenjem, recimo, čak i „muških prepreka“ njenoj emancipaciji (lik Ajnštajna je ovde tek marginalna senka, minimum scenske „informacije“) predstava „Mileva“ pokazuje sve posledice podređivanja dramskog teksta i pozorišne igre  ideološkim predubeđenjima. I to je krajnji paradoks na koji nam ovaj slučaj ukazuje. Kao što se, uistinu – u stvarnosti, u medijima, pa i u teatru – žensko telo i um i dalje u velikoj meri degradiraju, omalovažavaju i potiskuju, isto tako se pokazuje kao neproduktivna i njihova doktrinarna „odbrana“: pod teretom ideoloških floskula, sakriveno plaštovima načelnog feminizma, istinsko „tragičko telo“ Mileve Marić Ajnštajn tek povremeno zablista na plaži postdramske žege.