Sjajna vest nas je sačekala na kraju (malo je reći) izazovne 2020. godine – argentinski Kongres je 30. decembra legalizovao abortus do 14. nedelje trudnoće. Ovaj trenutak okarakterisan je kao istorijski, prvenstveno jer se odigrao u Južnoj Americi u čijim su državama zakoni o abortusu jedni od najrepresivnijih na svetu. Potom, jer je u pitanju mahom katolička država, a onda i zbog sve većih polemika u liberalnim zemljama o pravu na legalan pobačaj.

Redakcija Iz-Off-a čestita sestrama Argentinkama na pobedi osvojenoj posle višegodišnje borbe. Ovom prilikom ne bismo hvalile članice i članove Kongresa na ispravnoj odluci, već bismo članak posvetile Zelenom talasu, narodnom feminističkom pokretu, koji je u biti najzaslužniji za donošenje zakona kao i svim Argentinkama uopšte. Kao filmske radnice biramo da to uradimo analizom dokumentarnog filma Let It Be Law (Que Sea Ley) iz 2019. koji je dao „umetničku besmrtnost“ feminističkoj borbi u Argentini. Kao feministkinje želimo da podsetimo da ženska prava nisu proizvod volšebnih ili slučajnih momenata, već proizvod neprestane i odlučne borbe žena za (neverovatno, ali samo) ljudska prava.

Zeleni talas slavi;
Preuzeto sa: Buenos Aries Times

Kratko podsećanje zašto je zabrana abortusa štetna

Zabrana abortusa je suštinski atak na autonomiju ženskog tela i još jedan u nizu mizoginih represivnih pomagala opravdanih onim „U ime oca i sina i svetog kapitala“. Potom, nelegalan abortus je i klasni problem jer postoje dva načina da „prekršite“ zakon u odnosu na ekonomski status koji posedujete. Prvi, ukoliko ste žena više platežne sposobnosti – vrata legalnih klinika u drugim zemljama su vam otvorena.  A drugi, ukoliko ste radnica ili na rubu egzistencije te za vas ima samo jedno rešenje – bolan, nehigijenski pobačaj koji vas može koštati života. Jer abortus može da bude nelegalan, ali, to ne znači da ga neće biti.

Let It Be Law

Pre konačnog donošenja zakona o legalizaciji abortusa u Argentini, godine 2018. Kongres je odbio predlog zakona. To je značilo da će žene i dalje, pored tog što nemaju osnovno pravo na autonomiju svog tela, umirati na stolovima doktora koji „rade na crno“ ili biti osuđene na zatvorsku kaznu. U želji da doprinese feminističkoj borbi Huan Solanas dokumentuje neprestanu borbu žena na ulici, pro i contra razloge za legalizaciju, intimne i potresne priče žena koje su preživele nelegalne abortuse, kao i priče porodica žena koje nisu preživele.

Žene u Argentini svakodnevno umiru od posledica nelegalnog pobačaja;
Preuzeto sa sajta: Screen Daily

Dajući različita stanovišta u vezi sa abortusom autor pokušava da ostane nepristrasan, ali i sam naslov filma Let It Be Law (u slobodnom prevodu: Neka bude zakon) jasno determiniše ideju: ukazati na potrebu da se zakon o legalizaciji abortusa donese.

Jedna od prvih scena u filmu prikazuje ženski marš, a kadar koji prvi zapada za oko posmatračice jesu dve žene koje nose okićenu fotografiju na kojoj je treća žena za koju saznajemo da je umrla prilikom nelegalnog abortusa. Da situacija uvek može da bude gora, saznajemo da ona nije jedina. Svake nedelje umiru žene i devojčice od posledica pobačaja. Ukoliko prežive i policija sazna da su imale abortus one bivaju uhapšene.

Kao što smo gore napomenule, pitanje abortusa jeste i klasno pitanje, te većina žena koja priča svoje traumatično iskustvo jesu radnice i one na rubu egzistencije. Pored toga svakog dana svaka šesta devojčica iz (najčešće) siromašnih sredina (kojih u Argentini ima mnogo) ima nehigijenski, za zdravlje pogubni pobačaj. Parola „Devojčica, a ne majka!“ je vrlo snažna i jasna, te se film ne bavi podrobno razlozima koji dovode do maloletničkih trudnoća.

Svakako, najčešće su to silovanja, proizvod ugovorenih brakova, ali i opšte neznanje o kontraceptivnim sredstvima (jer to je greh). No, više o tome na: http://www.atina.org.rs/sr

Film ne beži od toga da adresira krivca za smrt žena, odnosno akterke jasno definišu ko su agresori – vlast, crkva i muškarci. S druge strane i mizogino stanovište agresora se prikazuje u filmu. Razlika između dva aspekta koja se suprostavljaju je u tome što pro-choice aktivistkinje iznose činjenice, dok se pro-life aktivisti (kakav licemeran naziv, zar ne?) drže zastarele, naučno oborene demagogije da je svaka ćelija život, a koja u stvari nedvosmisleno želi da zacementira prava žena ispod radara ljudskosti.

U vezi sa ukazivanjem na krivca, feministkinje izvode pesmu, nastalu u Čileu, čija je poruka da žene nisu krive jer su silovane. Slobodan prevod: „Krivica nije moja/Ni gde sam bila, ni šta sam nosila/Silovatelj si ti!“ Koreografija i ritam koji prate pesmu su osnažujući, a žene prilikom izvođenja nose povez preko očiju. Pesma je u početku bila himna feministkinja Južne Amerike, da bi ubrzo postala himna svih feministkinja bez obzira na kontinent i govorno područje jer kao i pesma, tako je i represija nad ženama (nažalost) univerzalna.

Dok silovatelji prolaze nekažnjeno ili sa minimalnim kaznama, u parlamentima (SAD-a, Rusije, Srbije…) raspravlja se da li je abortus pravo ili ubistvo, a u Poljskoj se zabranjuje abortus zbog defekta fetusa, što znači da će se dete roditi bolesno i da postoji velika šansa da će ubrzo po rođenju umreti ili će živeti vrlo kratko.

Ono što je pozitivno u poslednjih nekoliko godina jeste da se žene ujedinjuju i složno nastupaju za svoja prava. Pored Zelenoog talasa čije je dejstvo prikazano u filmu, širom sveta žene pokazuju da je ženska sloga stihija protiv koje se teško može. Pokret #MeToo u Americi, Crvene munje u Poljskoj, žene koje su svojim rečima, mislima ili delima (svaka prema svojim mogućnostima) bile uz Mariju Lukić.

Crvene munje, narodni feministički pokret u Poljskoj;
Preuzeto sa sajta BBC

Stoga, kraj Let It Be Law-a u kome saznajemo da je Kongres izglasao da abortus i dalje bude nelegalan u stvari nije poražavajući, niti akterke to vide tako. Stihija feminističkog narodnog pokreta je dovoljno jaka i nezaustavljiva da bi jedan negativan odgovor mizogine vlade značio poraz. Dokaz tome jeste i konačna legalizacija abortusa 2020.

Zeleni talas

Posebno važne za fotografiju i estetiku filma jesu dve boje – zelena, jer zelene su marame i šminka koje nose borkinje na ulicama, kao i ljudi čije su priče prikazane u filmu i crvena koja je boja odora koju nose junakinje Sluškinjine priče, a koju simbolično nose i aktivistkinje. Crvena boja ukazuje na suštinu položaja žena u društvu čija se sloboda uskraćuje agresivnim reproduktivnim zakonima, a zelena oslikava borbu žena da te zakone pobede.

Zeleni talas kao simbol pobune koja se ne može zaustaviti;
Preuzeto sa: VIMOOZ

Žene na argentinskim ulicama su deo narodnog feminističkog pokreta Zeleni talas. Članice pokreta su sve žene koje imaju jedan jasan cilj: srušiti kapitalistički, patrijarhalni sistem, a među njima su radnice, naučnice, političarke, studentkinje, učenice. Kao takav, Zeleni talas predstavlja jedan od retkih čisto narodnih pokreta. Mnoge levičarke i levičari smatraju da revolucija, odnosno pobuna može da uspe jedino ako je narodna (kakve su bile Oktobarska, NOB, kubanska) jer ideja revolta protiv represivnog sistema mora da dođe iz naroda  (a ne iz ugla buržuaske ideologije) da bi bila iskrena i uspešna. Naravno, ta narodna revolucija je skoro uvek potkrepljena nekom (socijalističkom) teorijom koja proističe iz nezadovoljstva većine. Tako ovo ujedinjenje svih žena Argentine ukazuje na ono što sve više postaje naša stvarnost, a i budućnost: Revolucija jeste i biće ženska!

„Mi smo kao prelepa zelena plima koja nastavlja da se kreće napred“, Noelia Garone (31), članica Zelenog talasa, advokatica i borkinja za ljudska prava.

„Zelena nas podstiče da ne prestajemo da ispitujemo društvo ili da pozivamo na promene “, Justina De Pierris (15), članica Zelenog talasa i učenica.

„Zelena marama je naprosto simbol naše borbe“, Paula Maffía (35), članica Zelenog talasa i pevačica.

Film bismo donekle mogle da odredimo kao propagandni, jer iako autor pokušava da ostavi dojam nepristrasnosti, simpatije prema mizoginoj strani ne postoje. Propaganda ovde nema negativnu konotaciju jer suštinski želi da osnaži žene i utiče na one koje ne vide jedinu pravu stranu abortusa – slobodu i pravo na izbor, a u slučaju mnogih žena i pravo na život.

Kako pitanje legalnog abortusa nije samo problem Argentine i Južne Amerike, aktivizam dokumentarca Let It Be Law nije ograničen na jednu državu ili jedan kontinent već predstavlja univerzalno sredstvo ukazivanja na položaj žena u društvu i apel da se to stanje promeni.